Vraćajući se na maj 2012., Roberto Adinolfi bio je direktor poduzeća Ansaldo Nucleare, koje gradi nuklearne elektrane diljem Europe, uključujući Krško u Sloveniji i Cernavoda u Rumunjskoj. Adinolfi posjeduje moć, novac, prestiž, utjecajan je. Za njega patnje i žrtve katastrofe u Fukushimi (Japan) nisu bile ni približno blizu kao njegov klimatizirani ured ili njegova luksuzna vila u Genovi, ili kao njegova skupocjena odjela.
Ponekad moraš razbiti koje jaje da bi mogao napraviti kajganu. A osim toga, još nijedna od njegovih smrtnih zamki nije iščeznula.
Još. Ključna riječ. Još.
Roberto Adinolfi uz svu svoju moć, novac, prestiž, uz svoj utjecaj, nije ni primijetio vozilo koje ga je slijedilo ispred kuće. Bio je arogantno uvjeren da će provesti čitavu karijeru zarađujući brdo para bacajući radioaktivnu kocku i kladeći se na tuđe živote, i da neće nikada morati nikome odgovarati ni za što.
I tako je ujutro 7. maja Adinolfi izašao iz svoje luksuzne vile u Genovi, zaputivši se prema svojem prostranom klimatiziranom uredu – kada ga je iznenada ošepavio jedan anarhistički metak. Krvario je i urlao.
Njegovo se skupocjeno odijelo upropastilo.
Alfredo Cospito i Nicola Gai preuzeli su ovu javnu humanitarnu službu kako bi poslali jasnu poruku Adinolfiju u ime milijuna budućih žrtava njegovog nuklearnog holokausta. Nisu dobili ni nagradu ni pohvale, već pojedinačno po 10 godina i 8 mjeseci te 9 godina i 4 mjeseca.
Očito je da talijanska vlast smatra kako je Adinolfijevo zamrljano odijelo bitnije od milijuna života koji drhte u sjeni nuklearne more. Uzevši u obzir dugo iskustvo razočaranih vođa, ovo vjerojatno neće zvučati čudno.
Nadahnjujuće i odlučne izjave Alfreda Cospita i Nicole Gaia nalaze se, na engleskom, na Act For Freedom Now [nap.prev. na srpsko-hrvatskom ovdje i ovdje].
30. oktobra, kada je Cospito pokušao pročitati svoju izjavu u sudnici, prekinuli su ga suci, a zatim su policijskom intervencijom dva anarhista izbačena iz sudnice.
Uzevši sve u obzir, adresa sudaca je još nepoznata. Izgleda da sudac još ne hoda sa štakom.
Javni tužitelji Nicola Piacente i Silvio Franz, koji su dugo tužili i izvukli milijun eura štete (kojim nesumnjivo treba platiti Adinolfijevo odijelo), hodaju bezbrižno i simetričnim korakom. Ovi službenici očito nisu još dobili metak u koljeno.
Još. Ključna riječ. Još.
Osim one realne, prodorne, ranjene pravde, koja je prilično očigledna, postoji u svemu tome i neka vrsta poetske pravde. Ne samo siromah i nemoćni koji se svakodnevno bude uplašeni – ne više. Kao što ljudi žive u strahu da čuju sirenu iz obližnje sirene, tako danas službenici u Italiji zadržavaju dah kada izlaze iz svojih kuća, krečući da počine svoju dnevnu dozu zemaljskih strahota.
Kada neko vozilo zakoči kraj njih malo se upišaju od straha, i ubrzaju korak, prolijevajući kavu. U tom trenutku panike i straha, spaze na čas djelić budućnosti, viziju, u kojoj direktori poduzeća i zakonodavci, bankari i naftni magnati, vojne starješine i državni poglavari, šepaju gore dolje pločnicima, oslanjajući se na štapove i spotičući se o štake, smješkaju se i kimaju glavama međusobno dok prolaze, ali užasnutim osmijesima i progonjenim pogledima.
Mislim da im taj trenutak izgleda vrlo realan, i da ih prolazi jeza kada pomisle na sve te dobro naciljane pucnjeve, hotimice nesmrtonosne… zato što ih strijelci žele žive.
Ako ih ubiješ neće ništa shvatiti.
Postoje parkirališta širom svijeta kojima brojni bijedni i zlobni Adinolfi prolaze kada se vraćaju kući nakon radnog dana provedenog ubijajući budućnost. Pričaju na mobitel sa svojim suprugama dok šalju poruke ljubavnicama i planiraju zajedničke grobnice kojima će sutra upravljati.
Nikada ne obraćaju pažnju na vozila iza leđa. Nikada ništa ne prekidaju.
Koliko Alfreda Cospita i Nicole Gaia bi moglo postojati?
Zaista koliko.
Sean Swain 243205
Ohio State Penitentiary
878 Coitsville-Hubbard Road
Youngstown, Ohio 44505, USA
Preuzeto sa: Slobodari
