Postoje šanse da ste već čuli nešto o tome ko su anarhisti i u šta oni vjeruju. Postoje i velike šanse da ste čuli gluposti o njima. Mnogi ljudi misle da su anarhisti zagovornici nasilja, haosa i razaranja, da su protiv svakog oblika reda i organizacije, ili da su ludi nihilisti koji samo žele sve dići u zrak. U stvarnosti, to je daleko od istine. Anarhisti su jednostavno ljudi koji vjeruju da su ljudska bića sposobna ponašati se razumno, bez potrebe da za to budu prisiljeni. To je zapravo vrlo jednostavan pojam. Ali i jedan koje bogataši i moćnici oduvijek smatraju jako opasnim.
Najjednostavnije, anarhistička uvjerenja se mogu podijeliti na dvije osnovne pretpostavke. Prva je da su ljudska bića, pod normalnim okolnostima, razumna i pristojna i da mogu organizovati sebe i svoju zajednicu, bez da im se govori kako da to rade. Druga je da je vlast korumpirana. Najviše od svega, anarhistam je pitanje hrabrosti poduzimanja jednostavnih principa zajedničke pristojnosti da svi živimo, i vodimo se, na osnovu svojih logičkih zaključaka. Najvažnije je to da su ljudi uglavnom anarhisti – ali to i ne shvataju. Počet ćemo sa nekoliko primjera iz svakodnevnog života.
Ako postoji linija ljudi koja ulazi u prenatrpani autobus, da li čekate svoj red iako tu nema policije?
Ako je odgovor “da”, onda se ponašate kao anarhista. Najosnovniji princip anarhističke samoorganizacije: prepostavka da se ljudskim bićima ne treba prijetiti kaznenim progonom kako bi bili u mogućnosti doći do razumijevanja jedni drugih ili postupanja prema drugima sa dostojanstvom i poštenjem.
Svi vjerujemo da smo u stanju da se ponašamo razumno. Oni koji vjeruju da su zakon i policija potrebni,
jednostavno ne vjeruju da su to u stanju drugi ljudi. Anarhisti tvrde da su sva anti-društvena ponašanja koja nas uvjeravaju da su nam potrebne vojske, policija, zatvori i vlada kako bi kontrolisali naše živote, zapravo uzrokovani sistemom nejednakosti i nepravde, vojske, policije, zatvora i vlade. Ako se ljudi tretiraju kao bića čije mišljenje nije bitno, oni će postati agresivni i cinični, čak i nasilni – što je još lakše za one na vlasti da ‘dokažu’ da njihovo mišljenje nije važno. Kada shvate da je njihovo mišljenje bitno, jednako kao i tuđe, imaju tendenciju da postanu izuzetno razumni. Da skratimo: anarhsiti vjeruju da je najveći dio sama vlast, i zbog učinaka vlasti, ljudi postaju glupi i neodgovorni.
Da li ste član nekog kluba i sportskog tima ili bilo koje druge dobrovoljne organizacije u kojoj odluke nisu nametnute od jednog lidera, već donešene na temelju opšte saglasnosti?
Ako je odgovor ‘da’, onda pripadate organizaciji koja djeluje na temelju anarhističkih principa. Drugi osnovni anarhistički princip je dobrovoljno udruživanje. To je jednostavno stvar primjenjivanja demokratskih principa u običnom životu. Jedina je razlika u tome što anarhisti vjeruju da se čitavo društvo može organizovati u tom smislu, na temelju slobodnog pristanka svih članova. Možda ne vjerujete u to. Ali, svaki put kada nešto postignete dogovorom, a ne prijetnjama, vi ste anarhista – čak i ako to ne shvatate.
Anarhizam je samo način na koji se ljudi ponašaju kada su slobodni da biraju, i kada se odnose sa ljudima koji su jednako slobodni, i svjesni odgovornosti prema drugima. To vodi u drugu ključnu stvar: iako su ljudi razumni i obazrivi kada se susreću sa jednakima, ljudska priroda je takva da joj ne možete vjerovati ako joj date bilo kakvu moć nad drugima.
Da li vjerujete da su većina političara sebične, egoistične svinje koje stvarno ne brinu o interesu naroda? Mislite li da živimo u ekonomskim sistemu koji je glup i nepravedan?
Ako je odgovor ‘da’, onda imae anarhističku kritiku današnjeg društva – barem u najširim linijama. Anarhisti vjeruju da moć kvari i oni koji provode čitav život u osvajanju moći su posljednji ljudi koji bi moć trebali da imaju. Anarhisti vjeruju da naš trenutni ekonomski sistem više nagrađuje sebične i bezobzirne, nego pristojne i brižne ljude. Većina ljudi takomisli. Jedina razlika je u tome što većina ljudi misli da ne može uraditi ništa povodom tog pitanja — a to je ono na čemu vlast insistira — da šta god pokušate promijeniti, završit će se još gore. Ali da li je to istina? I postoji li razlog da vjerujemo u to? Hiljadama godina su ljudi živjeli bez vlasti. U mnogim dijelovima svijeta ljudi žive van kontrole vlasti danas. I i dalje se nisu poubijali međusobno. Naravno, u složenom, urbanom društvu se svi problemi mogu riješiti puno lakše. Zapravo, nismo ni počeli razmišljati o tome kako bi naši životi izgledali ako bi tehnologiju podredili ljudskim potrebama, a ne obrnuto. Koliko radnih sati bi nam stvarno bilo potrebno kako bi se održalo funkcionalno društvo — ako bi smo se riješili svih destruktivnih i beskorisnih zanimanja poput telemarketinga, advokata, zatvorskih čuvara, finansijskih analitičara, stručnjaka za odnose sa javnošću, birokrata, političara i naše najbolje znanstvene umove umjesto na svemirsko oružje i burzovne sisteme usmjerili na daleko opasnije zadatke poput rudarstva ili čišćenja kupaonice? Pet sati? Četiri? Tri? Dva? Niko ne zna, jer niko nije ni istražio takvu vrstu pitanja. Anarhisti misle da su to upravo pitanja koja bi se trebala postavljati.
Da li stvarno vjeruješ u stvari koje govoriš djeci (ili koje su tvoji roditelji rekli tebi)?
“Nije bitno ko je počeo”; “Sredi svoj nered”; “Ne čini drugima ono što ne želiš da oni čine tebi”; “Ne budi bezobrazan prema drugima samo zato što su drugačiji”; Možda bi trebali da se odlučimo da li lažemo našu djecu kada pričamo o dobru ili zlu, i da li smo spremni da ozbiljno shvatimo naše zabrane.
Jer, ako sve ove moralne principe strpate u logični zaključak, dobijate – anarhizam.
Uvijek govorimo djeci da moraju naučiti da dijele, da budu obzirni jedni prema drugima, da pomažu jedni drugima; onda odemo van u stvarni svijet u kojem smo prirodno sebični. Ali anarhisti naglašavaju: u stvarnosti, ono što govorimo djeci je ispravno. Gotovo svaki veliki doprinos ljudskoj istoriji, otkriće i ostvaranje koje je poboljšalo naše živote, zasnovano je na suradnji i međusobnoj pomoći; Zato anarhisti pozivaju na društvo zasnovano ne samo na slobodnom udruživanju, već i uzajamnoj pomoći. Činjenica je da većina djece odrasta vjerujući u anarhistički moral, a zatim se postepeno seli u svijet odraslih, gdje stvari ne rade na takav način. Zato postaju buntovni ili otuđeni, čak i suicidalni kao tinejdžeri, i na kraju, sami i namćorasti odrasli. Šta ako bi stvarno mogli početi graditi svijet koji je zasnovan na principima pravde? Zar to ne bi bio najveći dar koji možete dati nekom djetetu?
Da li vjerujete da su ljudska bića u osnovi korumpirana i zla, ili da su određene vrste (žene, ne-bijelci, obični ljudi koji nisu bogati ili visoko obrazovani) inferiorni, predodređeni da njima vladaju bolji?
Ako je odgovor ‘da’, onda, ipak, izgleda da niste anarhista nakon svega. Ali, ako je odgovor ‘ne’, onda su šanse da vjerujete u anarhističke principe 90% i najvjerovatnije, živite svoj život u velikoj mjeri u skladu sa njima. Svaki put kada tretirate drugog čovjeka sa poštovanjem i uvažavate njegovo mišljenje, vi ste anarhista. Svaki put kada napravite kompromis sa nekim, slušate šta drugi imaju da kažu i ne dozvoljavate da drugi odlučuju u ime drugih – vi ste anarhista. Svaki put kada imate priliku da prisilite nekoga da učini nešto, ali se odlučite da se oslonite na njegov osjećaj razuma i pravde, vi ste anarhista. Isto tako kada nešto podijelite sa prijateljem, ili odlučite ko će oprati suđe, ili bilo šta što ima za cilj pravednost, vi ste anarhista.
Sada možete reći da je to sve dobro i može da se primjeni na male grupe, ali ne na grad ili zemlju. Ali, samo zato što je nešto komplikovano, ne znači da ne postoji način da se uradi demokratski. U stvari, anarhisti imaju razne ideje i vizije kako se složeno društvo može organizovati. Nijedan anarhista ne tvrdi da ima savršeni plan — i nijedan ne želi da nametne montažni model društvu, u svakom slučaju. Ipak, sigurni smo da, ljudska genijalnost kakva jeste, takve probleme može riješiti dok se drži osnovnih principa anarhizma — koja su, na kraju krajeva, jednostavni principi temeljne ljudske pristojnosti.
(David Graeber)
