– pismo anarhističkog zatvorenika Nikosa Romanosa
Sa konačnim odredištem naših unutrašnjih demona…
Stanovnik u zemlji zamrznutog vremena već skoro godinu dana, led se sada proširio kroz moje tijelo. Monotono svakodnevno ponavljanje poteza, generalna nepokretnost. Ovdje se granice pretvaraju u željezna vrata i zidove.
Hodanje po dvorištu, 40 koraka od početka do kraja, 35 koraka s lijeva u desno. Zatim zid. Gore-dole, gore-dole, lijevo-desno, lijevo-desno. Nakon nekog vremena počneš pamtiti jezive detalje iz kamenih granica koje te zaustavljaju da napraviš 41. korak, gdje su različite švrljotine, gdje je svaka kvržica. Mislim da ima smisla, jer ih srećem više puta ispred sebe.
Sat koji krijem u svom tijelu je također zamrznut. Čak i ako znam da se moje vrijeme odbrojava unazad, ja sam uznemiren, matematički izračun mog zatvorskog vremena ovdje mi se gadi. 1/3 kazne na dopust, imaš toliko zatvora sa radnim danima, ovoliko bez njih.
Uvijek sam mrzio matematiku koja definiše moj život. Da sam imao sklonosti prema tome, vjerovatno nikada ne bih izabrao takav život. Jednostavne jednačine birokrata revolucionarne logistike su me uvjerili. Anarhija + urbana gerila = ilegalnost = smrt ili zatvor, rekli bi, a sada vjerujem da se to pokazalo tačnim. Rekao bih ima da me puste na miru tada i sada. Ljudski život se ne uklapa u frakcije i jednačine. A strast za slobodom nije progonjena od duha kapitulacije. Jednostavnosti poput poraza matematičkih jednačina prezirem previše.
No, vratimo se na moj unutrašnji sat. Dok sam bio u podzemlju, moj unutrašnji sat je otišao do horologiste, koji ga je poslao u psihijatrijsku kliniku. Kada sam ga pitao zašto, rekao mi je da je to mjesto gdje svi satovi koji se nalaze u tijelima onih koji se bore sa subinom vječne slave završe tamo. Službena dijagnoza je bila da je rana po nenormalnim rukama.
Ali je prkosio komandama i pozivanjima da se vrati u normalnost glatkoće hirurški izračunatog promiskuiteta. Tako, jedne divne noći sa mjesecom je napravio svoj skok u slobodu i pobjegao iz bijele komore psihijatrijske klinike. Sreo ga je ponovno na zavjerničkom sastanku, gdje je svaki od nas uzeo potrebne mjere predostrožnosti. Poštene riječi, lijepa obećanja i velika odluka.
Nikad više robovi, nikad više pognute glave, nikad više sami. Zauvijek na drugoj strani, zauvijek buntovni i svetogrdni, zauvijek na putu slobodnih ljudi.
Zauvijek, čuješ?
Mrzim one koji imaju perverzije da podnesu zahtjev. Za njih je pognuta glava i tišina kao ritual u kojem vladari zahtijeva roba dostojnog da im služi.
Također mrzim logiku robova koji smatraju da je zahtjev oblik iskupljenja za svoje patnje, Znam vrlo malo onih koji će pobjeći iz tog labirinta. Mislim da postoje hiljade stranica istorije u kojima revolucionari pokušavaju da izbore bijeg rute, da pokažu nit Ariadne. Zaključujem da to vjerovatno nema smisla, jer oni koji pobjegnu ne prate utaban put, oni jednostavno slušaju ritam svojih srca.
Duboko udahnem kako bi se vratio u zatvor. Ovdje je moj sat zamrznut zauvijek. Mogu reći i da je u potpunosti dezorijentisan i referentne tačne su se izgubile zajedno sa bilo kakvom nadom za nešto značajno.
Čak i tako, našao sam načina da, iako privremeno, razbijem led i slušam nekoliko minuta sat. To je trenutak kada izađem u dvorište i stavim slušalice da slušam muziku.
Tu leži tajna koja me stavlja u pokret, moji planovi mi se odvijaju pred očima, slike, misli i emocije plešu u ritmu muzike. Ja ću ograničiti sebe opisujući ih jednom rječju. Osveta. Znam da me ne mogu zadržati ovdje zauvijek. Znam i da su mnogi imali iste misli kao i ja, a onda se ograničili na konstantno odlaganje. Ja ne brinem, osim svakog koraka je mala uvreda statistike teoretičara života.
Zaklinjem se sebi da će svaka prijetnja postati akcija, oni će platiti, oni će platiti. Za organizovanu paranoju koju nam nude, za svaki dan zarobljeništva, za svaku popravnu uvredu našoj individualnosti, za svaku godinu zatvora koju nam daju, za svako dobro jutro koje kažemo ljudima koje volimo kroz jebenu govornicu, za svako laku noć drhtavim glasom sa zalaskom sunca u pozadini između planina, iza bodljikave žice. A kada dođe taj trenutak, smijat ću se, kada teror posjeti njihove kuće nepozvan. Ja ću se smijati i niko me neće moći zaustaviti.
Mržnja u meni raste iz dana u dan, postaje požar i krije se u mojoj utrobi. Na trenutak sam sanjao da sam postao zmaj i sjedio na najvišem vrhu planine koji se vidi iz dvorišta. Neposredno pred upad ovo iracionalno čudovište se odlučilo ponašati racionalno, kao anarhistički bombarderi koji upozoravaju o eksploziji njihovog bijesa, potrebni su samo prijatelji na krilima i mjesta za njih na vrhuncu.
“Ne smijete propustiti ovaj šou” , govori im
Odmah otvara svoja krila, staje iznad zatvora i oslobađa vatru koja gori unutra toliko dugo, preko trule strukture, njegovih tužnih stanovnika i “poštenih” radnika. Zatim se vraća na najviši vrh na kojem je ostavio svoje prijatelje i gleda vatru koja kao vjerni saveznik, završava njegov rad.
Vijesti u 08:00 govore o tragičnom računu i slijepom nasilju.
Svi su požurili u natjecanju na konkursu za najnedvosmislenije osude.
Ali je bilo izuzetaka. Bilo je onih koji su osjetili huk spore smrti pod svojom kožom, ugnjetavanje ljudskih osjećanja, noćne more proširenog zatočeništva koje ih prate svakog dana. Bilo je onih koji su se ujutro probudili sa velikim osmijehom na licu. I iza svakog ugla zemlje, stotine glasova je ponavljalo istovremeno
POŽAR U ZATVORIMA!
“Da sam vjetar, postao bih oluja; da sam vatra, zapalio bih svijet; da sam voda, postao bih siloviti vir da ga utopim; da sam bog, poslao bih ga u pakao; da sam Krist, obezglavio bih sve kršćane; da sam osjećaj, preplavio bih ljude bijesom; da sam pištolj, oduzimao bih od neprijatelja; da sam san, bio bih noćna mora; da sam nada gorio bih unutar duša pobunjenika kao plamena barikada.”
Za sada, šaljem svu svoju ljubav onima koji se naoružavaju snovima kako bi se borili protiv civilizacijskog autoriteta. Uz hitni bijeg zajedno sa svojim satom iz svijeta poretka i daljnji napad na naše tlačitelje, sa svim sredstvima.
Sada i zauvijek!
Napad na društvenu mašinu!
Dug život anarhiji!
Nikos Romanos
Avlona zatvor
Novembar 2013.
Prevod: Anarho Čaršija
