(dobijamo i prenosimo pjesme drugarice Antonie)
GROHOTAN SMIJEH ( apsurda)
U nepobitnom vrhuncu apsurda
samo grohotan smijeh
može biti primjerena reakcija.
”Tko je ovdje lud?”
nije više suvislo pitanje,
a i odgovor naprosto zapinje
točno u toj niti samospoznaje
gdje apsurd pobija
grohotno smijanje.
Zamrznute šifre zamijenile osjete,
sivilo požderalo zelenila;
kroz isti čas pametne psovke odlete.
”Što nam preostaje?”
nije više dato na biranje,
jer samo kaos može donijeti buđenje,
pa kad apsurd konačno izumre
možemo graditi nove razloge
za grohotan smijeh
radosti, a ne parodije.
IZMIŠLJOTINA
Izmislimo li dovoljno priča
možda se uspijemo izgubiti
i počnemo gutati laži k’o istine,
primat batine k’o utjehe.
Budnost nakon buđenja
izgubljena u snu tuđeg sna,
bezobrazna umiljatost podlosti,
novoumiruća dijagnoza
preispitanih krivih slabosti.
ZAVEZAN
Ti ostavljaš svoje ideje
kao nasukali pepeo
u prežarkom izgaranju
naviknutih razočaranja.
Ne tražiš ostvarenja,
u suštini spuštenog pogleda
gasiš nadu svojim javama,
Jer premalo vjeruješ,
i to ih sve ubija.
Naslagane cigle granica,
prečvrsto spojene
ugasnutim željama…
Pa nastavljaš, apsurdom uspavan.
Ti ostaješ nesvjesno strašilo
na polju svojih sanjarenja,
i ideja tek je dalek sjaj
nedostižnog sunca koliko i mjeseca…
A samo da spustiš pogled
i vjeru za jedan korak iščupaš;
bio bi slobodan,
od svih iluzija i granica odvezan.
OČAJEM OSUĐEN
Slijepom vođenošću
zalutalo sjećanje,
gubi godine,
troši tješenje.
Suzama se vrati,
tugom isperi sve,
sretno sjeban,
očajem osuđen.
***
Mora da je lično,
Jelte? Ili osobno.
Kad udari bat izdaja,
maske padaju,
mnogo, mnogo prevara.
Krivnje se dijele,
dobacuju k’o loptice
budućnosti crno- bijele,
savjest otpušta kočnice.
SVE SRAVNITE
Sravnite sve s tenkovima
da i vaše sivilo poprimi ravnine.
Ostavite samo velebne vile
i svjetlucave elitne divove.
Sve sravnite
umjesto da nas zrakom gušite,
umjesto da nas hranom trujete,
umjesto da nas lažima hranite…
Previše na sve to trošite!
Pa lijepo sve tenkovima sravnite,
može i u ime ”viših ciljeva”,
nama je svejedno,
na ovaj ili onaj način vaša smo ušteda.
Pa uštedite
umjesto da nas debljate i tupite,
jer što će vam robovi na samrti?
Gdje je kraj te ironije?
Kad ostanete lijepo sami
požderite jedni druge
za gomilu bezvrijedne papiruštine…
NE RAZUMIJU
Ne razumiju oni to.
Da ja ću rađe biti luđak
nego utopljeni plićak.
Razum je njihov?
Bestežinsko plutanje u govnima
bez svježeg zraka.
Ne razumiju oni to.
Ja ću rađe biti zagrljaj u prazno
nego glas priglupe mase.
Masa je slijepa?
Treba joj štap umjesto nogu
ili omča oko vrata.
Ne razumiju oni to.
Ali ni to ne razumi njih.
MODERNA
To je sad moderno,
biti svoj…
Što god to značilo.
To je moderno,
biti lud
makar odglumio
a ludilo nikad ne upoznao.
Nema veze, to je moderno
do te odvratne mjere
da više ne možeš biti svoj,
niti luđak može biti lud,
jer se suviše uklapaš,
protiv svoje volje
postaješ moderan.
DOKTORI ODAVNO OTIŠLI
Nadogradit ćemo atmosfere
k’o stokatnice,
odvrčati mozgove
k’o razdražujuće pištalice,
ima li mjesta za filozofije?
Ponavljam;
pardon, ima li vrijeme iluzije?
Iluzije nose podočnjake
zbog naših izmišljotina,
izblijedili smo svijet;
kemikalije su sveta vodica,
blijeda slikovnica
pomahnitalih udova,
dlakava groznica,
šaputava pozornica.
Priznajte, svi smo isti,
svijet je velika ludnica…
Doktori odavno otišli.
VAN GRANICA
Ustupljeno slovo daje nadu
da nisu svi slijepi,
nisu svi oni što besramno kradu;
možda se pamet ipak na glupost lijepi.
Za dom spremni
oni ćija djeca neće imat doma
Za budućnost nijemi
djeca koja skoro će živjet poput roba.
Preskočena bodljikava žica
i prvi koraci u svijet,
van granica ipak ima šarenila;
van granica ne moraš biti slijep.
Rame uz rame
odbačenih predrasuda i ideala;
sve u isti san na kraju stane
proti istog ”za”; i za isto protiv,
ustupljenim slovom granica je mala.
ZANIJEMILE ULICE
Plastične oaze
pojele zelene livade.
Iluzije slave se.
Željezni divovi
zamijenili dječje maštanje.
Zanijemile ulice.
Strah je podigao zidine
i tu ljubav više ne dopire.
Svemir boluje. Možda i umire.
PUKOTINE
Gle pukotine
na našim shvaćanjima!
I šire se njeni krakovi
k’o kuga i kolera.
Buđenje? Ili još jedna
masovna zabluda.
I kud ćemo sad?
Proći kroz nju
u dubine nepoznatoga,
jer ne znamo,
možda je iza provalija
a možda utopija.
I kojim putem?
Šutnje ili kaosa?
Pa umjesto naprijed
možda na početak;
natrag u ništa.
NEŠTO VAŽNO
Progovori o nečem doista važnom
dok poluzamračenih zjena maštaš o slobodi ;
ne o ovoj ispraznoj površini razmućenih umova,
ne o ovom ništavilu preglupavog kaosa.
Progovori o nečem doista važnom
tim zamuklim mislima perspektivne intelektualnosti
koju predugo ubija slijepa vođenost glupana,
koju neumorno gazi gluha nijemost tuđih shvačanja.
I zaurlaj, ako ti je lakše, samo izusti kako god
nešto zaista pametno i važno
u surovom bljesku ištampanih ikona,
u ovom podmuklom paklu na putu bezdana,
samo ostavi trag… I progovori….
O nečem prokleto važnom…
Da ne nestaneš k’o sjenka nezasluženog bivanja.
ŽVAČITE REALNOSTI
Žvačite realnosti.
Rekoše vam lijepo što da radite;
spavajte, imuni na okove,
suviše navikli na robijanje.
No dolaze oni
što će ispljuniti realnosti
i prodrmati sve apsurdne zakone,
vaše ironično sanjanje
nestat će.
Pa žvačite realnosti,
dok još možete,
jer dolazi jauk sjedinjenih razuma
u buđenju vašeg kaosa,
našeg spasenja.
MRTVA REVOLUCIJA
Zar ćemo krasti jedni drugima riječi
da u očima gluposti budemo veći?
Krive strane opet slave.
Za ideale više ne ginu ni budale.
Pametni ili šute ili laju u prazno,
a poneki su već i oglupili.
Sljepilo je zarazno.
Svi stupamo k provaliji.
Zar ćemo liječiti jade tuđim jadima
da bi se malo uzdigli pred smradovima?
Oni će i dalje smrditi.
Ljigavim cerekom na lažljivim licima…
Udobno smještenim dupetom i debelih lisnica…
Krive strane opet slave.
Za ideale više ne ginu ni budale.
BEZ GARANCIJE
Ne garantiram ti
da neću iscjepkati savršenstvo
na proste faktore,
pritom prizemljiti sve biti
i uskovitlale planove;
nepremostive ciljeve osmjehnutih gubitaka.
I ne savjetujem tvoju svijest
da preispita mogućnost izbora,
dovoljno iluzionog šarenila
i nekoliko kapljica magle
učine svoje, mozak tone.
Potonut ćemo s njim.
Na dnu; dodir pijeska, vode i bića
bit će garancija
da smo prekasno reagirali na valove.
***
Što je zamantan um
Naspram dubine korijena
Vaših budalaština.
Ja i u najzamagljenijoj zamantanosti
Vidim bolje od vas.
Nije da se hvalim.
Samo zamantani zaključak.
( KAKO ) LAŽU
Kako ćeš povući
bar dahtaje radosti,
javno su ustrijeljani naši ideali.
Ni čekati zoru
više nema koristi,
prošlost se stalno budućnosti hvali.
Kako ćeš provući
ostatke dostojanstva,
sram viče da je za smrt spreman.
Nijedna nada
nikad ne daje jamstva,
strah je nužno za promjenu potreban.
Kako ćeš izbrisati
muk nad masovnim sjenama,
mržnju na mržnju slažu.
Prvo treba pogubiti
predrasude nad predrasudama
i razotkrit će se oni što neumorno lažu.
JEDINKA
Galama te tješi svojim zatupljivanjem,
nestaješ u gomili, s maskom jedinke,
kolona gluposti i labirinti snova,
još jedan dan… Još jedna nočna mora.
U zadatku k’o pijun tuđih planova,
malena sjenkica pod krošnjom proždrljivog svijeta,
njihova igračka, svoj? Odavno izbrisan,
sad samo broj, dal ti i um još uvijek pripada?
SRETAN I GLUP
( Da prospem neku ideju
brzo ispljuni stare riječi,
na kojem god želiš dijalektu
niti se svejedno neće presjeći…)
Uzmi obmane golog morala,
stisni jezik za zube
kad ti poželi poletjeti riječ ideala,
znaš da za ideale glavu gube.
Budi glup, sine, glup što više,
i neće te progutati suosjećanje
( ni slične pizdarije),
nek ti um bude okrilje najtiše,
što ti je manje jasno, živjet ćeš sretnije.
UZ TOK GLUPOSTI
Nakapane astralnosti
u mlakom padu razmaka,
horoskopskim lažima
iznuđena zadovoljština.
Sječate se pravde?
Gomila govana,
ili hrpa pepela.
Sve smrdi pod ovim zvijezdama,
zavezali smo oči i bogovima i vragovima,
igra bez kraja…
U mraku ništa da se napipa.
Nježnosti će nam mahati
s udaljenog vala oceana,
mi ni suzu na obali
nećemo pustiti.
Nasukali strahovi. Izgmizali ratovi.
Nova pobjeda prevaranata
zapisana na dlanu šejtana,
izmišljena izlika
da je glupost sve pobjedila.
S ONE STRANE ISTINE
Jesam li ti pričala
o divljim marševima
s one strane istine?
Gadne se borbe vode.
Upozorenja je premalo.
Demoni se hrane strahom.
Primjećuješ li strah
s ove strane svemira?
Vidiš ga u očima
prolaznicima, strancima,
dalekim dušama,
nepoznatim nakazama-
s istom dozom očaja.
Primjećuješ li strah?
U hladnoči govora
tvoga naroda,
u udaljenosti svih naših rijeka i mora.
Svaki trzaj toga straha
hrani ih;
gadljive prikaze
s one strane istine.
Jesam li ti pričala
kako teško ili lako je
pobjediti iluzije?
ZA NJIH
Silovite su strasti
preusmjerile rast
pretencioznih namjera
i suvišnih gubljenja.
Gledanjem u šutnji
ispušten dodir
kao prazna kolijevka
milozvučnog plača.
Savjesna predaja guši
kao neostvaren stih
ili tiha glupost
preuporna za njih…
Njih što sude bez znanja;
njih što strah bacaju k’o teret
na pregladna čula
odsanjanih prevrata.
Njih što u slozi masa nisu,
tek lakoma fluidnost
kolotečine gluposti.
***
O čemu diskutirati?
Započinjati marš riječi
koje ne znaju na koji ritam stupati.
Bojimo se započinjati.
Nove zvijeri najhladnijeg vijeka.
Izgubiše rečenice, točke i zareze,
pobiješnjeli Max iz ekrana sve bliže je,
siromašni duhom, siromašni đepom,
trbuhom za kruhom?!
Ma oni samo mašu repom.
MA AKO NE PRIČAM O MRAKU…
Ne znači da ga ne poznam
( možda sam ga prerasla)
Zašto ostaješ budna
zbog obaveza prema svijetu,
i hoće li ti vrijeme
mjeriti u podočnjacima?
Možda me spuštanje više ne spušta,
već čini radosnom spoznaja
da i u ograničenosti imaginacija
postajem povod
makar plitkih inspiracija.
S trudom ili bez njega
postaješ uzor iskompleksiranih glava.
(… A one se još uvijek boje mraka…)
***
Svi u sebi nosimo svjetove luđaka,
A izvana maske normale.
Svi u sebi posjedujemo beskrajnu slobodu,
Ali je držimo u ropstvu da zavaramo svijet.
U LOKVI ŠARENILA
Daj mi asocijaciju
na neko vrijeme
u kojem ne gubim
lakoćom kojom dobivam,
bez osvrta
za istrajalim danima
ločem žešći špiritus
bez pomiješanog očaja
bez obrazloženih sramočenja
bez izbljuvanih uvreda
Daj mi ilustraciju
na srž mašte
u lokvi šarenila
masnih boja i odsjaja
da utrljam dlanove
bez brige u grudima
pa razmažem tijelom
i postanem psihodelija
eksplozivno šarena golotinja
bez lažljivog podsmijeha
bez prljavog gnušanja
bez potrebe
da se više ikad izražavam
ZAMJENA ZA VJEČNOST
‘’Slobodu’’ izvikuju budale
Nesvjesne njene poante.
‘’Čast’’ nose k’o štafetu
Pijuni bez trunke svoje volje.
Rado darujem svoje robovanje,
Mijenjam za dijelić svemira
Gdje glupost ne dopire.
‘’Razum’’ nosimo prokleto
Žalosni što vidimo i čujemo.
‘’Duša’’ je postala zanijekana očiglednost,
Ismijana zamjena za vječnost.
Ushićeno vrištim u svoja četiri zida,
Meni suze nose smijeh istog značenja,
Bez imalo dostojanstva ili stida
Rado darujem svoja shvaćanja.
***
Puna sam.
Puna do grla
neotesanosti prostodušnog svijeta.
Rigam.
Izrigavam svojstvo mase
da mu nijednim atomčićem
ne robujem.
BESMISLENA LEKCIJA
Začetom idejom, ugušeno bunilo,
Sljepcem sudbine vođeno,
Strahovite su sumnje pod kožom,
Dok u krv kola novi ideal…
Prešuti. Možda borit će se netko drugi.
Protivi se. Izgubljenim uzdahom istupi.
Ogorčenim razumom, smaknute želje,
Potrebama slabijih istupaju prozvani,
Kompromisne psovke u žaru bjesnila,
Naučena pravila, besmislena lekcija.
Uguši se. Voda će i dalje plimom rasti.
Uzmakni. Voda će opet s osekom pasti.
***
Vi me umarate
Cviljenjima i jaukanjima
Bespotrebnih briga.
Ne trpim terete,
Sve što trebam u meni je…
Zašto me tjerate
Na stalno ponavljanje?
Vi umarate i bogove,
I vragove i među-stvorove…
Zaobilazim vas
Putem halucinogene melankolije.
HITNO PRESERAVANJE
I što nude prevratne zore?
Preseravanje novih sumraka.
Možda su nam isprali mozgove
selektivnim porcijama budalaština,
peru nas u blatu
i uvjeravaju da blještimo , slični zlatu.
Ja se hitno sušim,
odbacujem sve zgrušane slojeve,
topim ravnodušnošću
masnoče sjebane jave,
oštrim mudrošću
ljepote još neodsanjane strave.
MAMURNA PRAZNINA
I svi ste isti,
Koraci na krivoj stazi shvaćanja,
Pamet na krivom raskrižju skrenula,
Ja nisam ta.
Pusta praznina, treba joj uzvik,
Uskličnik da probudi mogučnosti,
Ili pilula… Za smiraj,
Da ponovno sve zaledi.
Ja sam ledena.
I sve su iste,
Laži rasute k’o jedini izbor nastavka,
Ili puknuće za iscjeljenje umornih vijuga.
Još jedna sumorna priznaja,
Novi zid… Glavom kroz njega,
Ja sam se otrijeznila,
Pa opet napila,
Naposljetku, krivi put,
Mamurna praznina.
