Politička apatija je fenomen koji zaokupljao (i još uvijek zaokuplja) mnoge intelektualce i sociologe. To je patološki sindrom društva koje gubi svoju kreativnost i postavlje temelje svog raspdanja. Ako bismo pokušali dati definiciju političke apatije, rekli bismo da je to stanje u kojem ljudska bića prestaju funkcionisati kao aktivne političke životinje, prestaju da misle da sami mogu preuzeti odgovornost za donoštenje odluka koje određuju njihove živote, i prestaju biti pobornici drugačijih društvenih institucija, ignorišući bilo kakav osjećaj autonomije. Umjesto toga, oni usvajaju pasivni stav obilježen masovnim ponašanjima, saglasnosti, introvertiranosti i pretjeranog individualizma, ili kako Kornelijus Kastoriadis kaže “oni preferiraju privatizaciju na slobodi”.
Fenomen političke apatije se ne može objasniti isključivo prema ekonomskim i političkim uvjetima, ali uglavnom ima psihološki temelj. Kao što se to vidi iz samog korijena riječi, “apatija” potiče od dodavanja a- imenici πάθος – patetika (strast). Riječ patos, od glagola πάσχω – patiti, stiče negativno značenje u filozofiji, što ukazuje na emotivnu povezanost sa nekim predmetom, i to dovodi do mentalne slabosti i ovisnosti. Pozitivistička filozofija i religijska metafizika smatra strasti defektima koje moramo eliminisati kako bi bili zaduženi sebi. Naprotiv, u poeziji, književnosti i umjetnosti, strast je povezana sa bezgranični entuzijaznom, upornosti za postizanjem cijeva, duševna dispozicija koja vodi u grijeh.
Paschein [patnja] ima tragičnu supstancu i izaziva strahopoštovanje publike i poštovanje heroja koji žrtvuje ili je žrtvovan kako bi se postigao cilj. To nije sebičan cilj, jer ima društvenu i svjetovnu dimenziju. Dakle, novi oblici se javljaju iz dijalektike strasti, uništavajući staro – stvara nove vrijednosti i daje novi smisao svijetu.
Gdje strast pozitivno ističe svoju kreativnost je područje politike, politike kao stvaranja ne-vlastitog interesa, upravljanje resursima i ekonomijom. Strast u politici kada izražava destruktivnost povezana je sa svrgavanjem aktuelnog statusa. To otkazuje postojeću strukturu društva i izaziva moć dominacije, što je u skladu sa projektom slobode i postavljanja temelja za revolucionarnu svijest.
Termin αστυνόμους οργάς – astynomous orgas [pokretanje strasti] su izražavali drevni Atenjani, a označava oduševljeni zamah za pokretanje institucija zakona u gradu, ili jednostavno strastveno sudjelovanje građana u javnim poslovima. Ipak, kolektivna “politička strast” je izražena samo u par trenutaka u istoriji. Vidimo to u atenskim polisima u 5. stoljeću, u počecima francuske revolucije, radničkim ustancima 1848, Pariškoj komuni 1871, u velikom štrajku 1905. u Petersburgu, Rusiji, 1917. u anti-carskoj Rusiji (prije boljševičkog preuzimanja), u španjolskom građanskom ratu 1936, u aju 1968. i, naravno, njegove sjemenke postoje u mnogim autonomnim i anti-autoritarnim pokretima danas.
Pitanje koje se javlja je: Zašto strast za politički i društvenim životom ostaje iznimka, a ne pravilo? Zašto se ljudi konstantno povlače u privatno područje, dozvoljavajući da javnim stvarima upravljaju predstavnici, ‘stručnjaci’ i tehnokrati?
Šta tjera ljude da se ne bore za emancipaciju kada su ugroženi njihovi temeljni i vitalni interesi? Još gore: oni aplaudiraju i pristaju na autoritarna pravila koja im se nameću.
Šta je motiviramo Wilhema Reicha (1983, str. 53) da napiše:
“Ono što se mora objasniti nije činjenica da čovjek koji je gladan krade ili činjenica da čovjek koji je eksploatisan štrajkuje, već zašto većina gladnih ne krade i većina gladnih ne štrajkuje?” To nas dovodi do sljedećeg zaključka: Glavno pitanje nije dati svijest građanima o društvenoj odgovornosti – to se razumije.
Pitanje je šta koči realizaciju takve odgovornosti.
Šta navodi milione ljudi da smatraju ludačke vođe jedinim sposobnim riješiti njihove probleme i prevladati socio-ekonomsku krizu?
Nedostatak strasti prema politici je nesposobnost da kontroliramo svoje živote i nesvjesna želja da budemo zadovoljni po svaku cijenu, i to dominira u kapitalističkom autoritarnom društvu. Oni hrane pasivnost koja lako postaje privržena njihovim institucijama, izražena kroz pretjerani konzumerizam, religiju, poštovanje političkih stranaka, načinu života i komercijalnom sportu (nogomet, itd.). Nije nerazumno reći da se cijela ekonomija i njene institucije temelje na ovakvim negativnim strastima. Čitav proces proizvodnje sa njegovim uticajem otuđivanja je konzumiran direktno od zbog zadovoljenja pseudo-potreba. Čini se da ekonomska strast ubija slobodu. Nije teško shvatiti da strasti obrađivane u društvu stvaraju odgovarajuću strukturu, hijerarhiju, odnos takmičenja i ovlasti, zbog kojih su ljudi prisiljeni žrtvovati osjećaj za političko osnaživanje i autonomiju.
Prema tome, pitanje političke apatije ostaje otvoreno. Treba, ipak, brinuti sve one koji žele da se ozbiljno bave pitanjem kolektivne i individualne emancipacije, sa naglaskom na društvenu revoluciju koja bi trebala prestati da se gleda predodređena sjajem nade, već kao činjenica svakodnevnog života koji se javlja sa neizmjernom energijom, kreativnosti, maštom – i naravno, strasti za slobodom i životom!
