Nedavno je neko izuzetno skeptično sumnjalo provjeravalo moje znanje, postavivši pitanje naizgled teže od onih što ih je postavljala legendarna Sfinga: Koliko zlatnih medalja je ukupno podijeljeno na poslijednjim olimpijskim igrama? Ostavši zabezeknut mojim odgovorom (izmislio sam brojku uvjeren da je ni on ne zna) crv sumnje ga je silio da pita odaklem mi taj podatak. Ništa lakše, rekoh mu, tek toliko da ga se što brže riješim – naprosto sam brojao koliko puta sam pred televizorom stajao u stavu mirno, pri sviranju himni! Nevjerica, tipa upućene „palima s Marsa“, kao da je govorila: Zaboga zar ti to doista radiš? A kako vi, dragi čitatelji – zar vi to ne radite?
1) Prikrivena
Manje više, svaka država ima svoju himnu, a bome su stvari oko nje i zakonom regulirane. Recimo, „Himna Republike Hrvatske izvodi se uz odavanje uobičajenih počasti (ustajanje, pozdravljanje i drugo) od strane svih prisutnih“, a ništa nije drukčije ni sa himnama drugih država. Izvode se u svečanim prilikama, a ustajanjem uobičajeno odajemo počast zemlji čija se himna izvodi. Čak je zapriječeno kaznama „ako se himna izvodi na način i u prilikama koji vrijeđaju ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske“. Doduše, o kaznama za slušanje himni u sjedećem, čučećem ili ležećem stavu nema ni riječi. E sad, shvaćajući da autora – poslije pitanja koje vam je uputio – zamišljate kao osobu na psihijatrijskom tretmanu, dozvolit ću si i slijedeće: Kako to da iskazivanje poštovanja vlastitoj i inim državama, izraženo totalnom erekcijom organizma pri izvođenju himni na javnim mjestima, odjednom kopni unutar četiri zida vašeg doma, pred televizijskim ekranima i stolom pretrpanim krekerima i pivom? Odjednom ste prestali poštivati svoju domovinu? Ili je možda ni na javnom mjestu niste poštivali u smislu koji se želi inputirati svim građanima države, prisiljavajući ih da jedni pred drugima iskazuju svoju ogromnu ljubav prema običnom servisu za njihove svakojake potrebe. Eto, recimo – dok na javnom mjestu iskazujete svoju zakonom propisanu dužnost katalepsije u svečanim prilikama, dotle kod kuće možda trenirate intenzivno podrivanje društvenog poretka, ili – ne daj bože – za bombaša samoubojicu. Ah, ne brinite, nisu tu bombe važne, već nešto neizrečeno: dresura kojom država podvrgava poslušnosti svoje građane, a čiji efekti se gube u osami doma jer tamo nema drugih koji bi nas gledali, a samim time ni duboko ukorijenjenog straha da bi netko krivo protumačio naše ponašanje. I stoga sasvim slobodno, sjedimo, puštamo vjetrove, podrigujemo, pričamo prostote, ševimo, žvačemo i pijemo kod sviranja svečane pjesama svoje (i tuđih) domaje, ne hajući dali time vijeđamo dostojanstvo i ugled zemlje, ma koja ona bila! No, prije nego autora prijavite prvoj psihijatrijskoj klinici ili obližnjoj policijskoj stanici, izdržite ovu gnjavažu do kraja.
Uvjeren sam da mnogi neizmjerno volimo i cijenimo Johna Lennona, mada nisam siguran razumiju li baš svi čime je to zaslužio. Njegova pjesma Imagine (Zamisli) postala je neformalna svjetska himna nesputanih mladih generacija (kao i „Give Peace a Chance”), koje doduše u pravilu – iz pritajenog traha koji nikada neće priznati – postaju komad ukrućenog bakalara pred onom državnom, ali su sposobne izvoditi ma koje vragolije slušajući taktove ove omiljene melodije. Da podsjetim na dio njenog teksta:
„…Zamisli da nema zemalja, to nije teško učiniti
Da nema ničega za ubiti ili umrijeti
I nijedne religije također
Zamisli da svi ljudi žive život u miru…“
Daklem, ako njegovi štovatelji mogu zamisliti svijet bez država, sasvim sam siguran da mogu zamisliti i svijet bez himni, pa će nastojati shvatiti o čemu zaista govorim. Ne mogu li, ne preostaje mi ništa drugo doli zaključiti da jednako licemjerno štuju Lennona i njegovo djelo, kao i državu pred čijom himnom među svoja četiri zida izvode ranije opisane fiziološke radnje, e da bi svoje vladanje – prepuno straha od prosudbe okoline – u javnosti licemjerno sasvim prilagodili istoj. A to ustvari i jeste cilj svake države, ma klela se u demokracije i slobode koliko želimo: staviti pod perfidnu pasku svoje građane, tako da oni indirektno kontroliraju jedni druge, obavljajući sasvim besplatno posao čuvara reda i poretka. Možemo, doduše, u intimi svoja četiri zida i lubanjske šupljine zamišljati štogod želimo, pa ponekad to iznositi u javnost, ali… Osjeti li država podjednak strah od reakcije građana kao što oni pritajeno drhte pred njom, vrag odnosi šalu, a BBC – javna, nacionalna britanska televizija (emitira i radijski te internetski program) – zabranjuje izvođenje Imagina na svojim programima za vrijeme trajanja Zaljevskog rata (1990-1991.g.)! Slušajte, sanjajte, maštajte i zamišljajte s Lennonom u privatnosti svoja četiri zida štogod htjeli (kao što ležeći podrigujete i prdite kod sviranja himne), ali javno je to za državu preopasno – mogli biste zarazu prošiti poput epidemije koju više nitko ne bi mogao zaustaviti. Lennonova pjesma je još radikalnija, pa nek’ se njegovi štovatelji podsjete i ostalih stihova preispitujući iskrenost svog odnosa spram njega u sklopu etičnosti ili licemjerja javnog izražavanja svog cjelokupnog svjetonazora, ili zažele autoru ovih redaka da ga što prije snađe sudbina pokojnog Beatlesa.
2) Aktualna
Mnogi su već shvatili – govorim o Orwellovom Velikom bratu – iliti kontroli kojom vlasti svakodnevno sužavaju naše prostore slobode: izražavanja, djelovanja, za većinu gotovo neprimjetno utječući i na slobodu naših misli i svjetonazora. Poznato je kako BiH (1), Srbija, Kosovo, Makedonija, Hrvatska i još neke zemlje širom svijeta, zakonski kažnjavaju ili to tek namjeravaju učiniti, odlazak dobrovoljaca (tzv. „psi rata“) na frontove u Iraku, Siriji, Ukrajini i drugim dijelovima svijeta zahvaćenim konfliktima. Lično nemam nekih simpatija za ljude koji odlaze oružjem braniti islam, Židove, ukrajinske Ruse, Ukrajince ili neke budalaste ideologije, no postavlja se niz pitanja u pogledu njihova kažnjavanja. Prvo, pa u sridu:
Hoće li spomenute zemlje retrogardno kažnjavati i strane dobrovoljce koji su na podjednak način – kao što „naši“ odlaze braniti tuđe vrijednosti – ne tako davno dolazili braniti one „naše“?
Zaključak koji se nameće („Kaj god!“) sasvim je dovoljan za uvidjeti licemjerje zakona i vlada koje ih usvajaju, a moguće i vlastito, ako to nismo sposobni pojmiti. Ljudi se razlikuju po svjetonazorima, a neki odlaze i oružjem boriti za njih (one koji to rade za novac, lakše je zadržati pristojno plaćenim poslom no zakonskom regulativom) tamo gdje misle da su ugroženi. Svodeći ih na status kriminalaca, isto to radimo i sa stranim dobrovoljcima na strani republikanskih snaga u Španjolskom građanskom ratu (1936-1939.g.) – od kojih su mnogi bili iz Jugoslavije – koji su na poziv mnogih vrhunskih intelektualaca pohrlili braniti Republiku. Među pripadnicima internacionalnih brigada, bili su Ernest Hemingvay, Willi Brandt, George Orwell, Simone Weil, Luigi Longo,…, i niz drugih istaknutih ličnosti, jednom rječju: kriminalac do kriminalca, „psi rata“ prema retrogradnoj interpretaciji zakona koji se upravo donose! Ah, da – naše vrijednosti! Skoro zaboravih da je „naše“, za razliku od „njihovog“ uvijek ispravno, a ponajveći je strah od povratka dobrovoljaca i sijanja ideja za koje se odlaze boriti, na naše tlo. No, tko kaže da će se, i da se moraju vratiti? Možda će poginuti, ili ostvariti zavidnu karijeru u nekom novoosnovanom kalifatu (kojeg će njihova država priznati čim ovaj uspije učvrstiti vlast!), ili negdje potražiti azil, ili…
Suština nije u „psima rata“, već u onom čemu su poslužili samo kao jedna od – vjerujem, mnogima neprihvatljiva – ilustracija; o ograničavanju ljudske slobode da samostalno određuje ciljeve za koje će se zauzimati čak i oružjem, pri čemu mi je lično – nasilje posve strano. Mada sam svijestan da u danim uslovima ono može biti itekako inducirano, u individualnom ili masovnom obliku. Svjetonazor i ciljeve – i one najodbojnije vrste – koje neka osoba zaista nastoji provesti čak i na najneprihvatljivije načine, nitko nikakvim prijetnjama i kaznama ne može mijenjati ili spriječiti. Želi li ubiti Kennedyja, izvršiti atentat na Papu, poslati u vječnost Olof Palmea ili predsjednika vlastite države, učestvovati na strani ISILovaca, Židova, Palestinaca,…, može se samo pokušati prevenirati. A pobrojeni slučajevi pokazuju da to i nije uvijek moguće. Vladajuća elita po tko zna koji put u historiji nastoji problem gasiti benzinom. Umjesto da političkim djelovanjem i humanističkim odgojem svojih građana preduhitri sukobe masa (država, pokreta, političkih frakcija, religija,…) ona se koncentrira na osujećivanje pojedinaca, preuzimajući isključivo na sebe monopol da nas pošalje u smrt. Naravno, jer su elite preuzele na se da vlastite interese – a takvima je uvijek vrlo lako proglasiti sve što im odgovara (pa i pogrome cijelih „neprikladnih“ skupina stanovništva) – prikažu kao opravdane interese društva koje svi moraju bespogovorno slijediti. I u smrt. Kad individualno, oružjem odlučim nekome pomoći onda sam kriminalac, kad me država prisilno strpa u uniformu onda sam po naredbi nekog ili gomile idiote s državnog i vojnog vrha to dužan ići raditi, slagao se ili ne s tim činom. Po božanskim (a krajnje relativističkim) državnim mjerilima, kriv sam odem li ubijati, ali i ako se tome protivim! Ovisno o tome po čijoj odluci kršim ili poštujem petu Božju zapovijed. Država stavlja šapu na moju slobodu odlučivanja, nesvijesna da mi može samo soli staviti na rep, odlučim li zaista sutra pomagati ISIL-ovskim ekstremistima ili dezertirati iz navodno „legalnog“ klanja u koje me šalje bez moje volje! Svijestan sam da većina čitatelja mrzi kolektivne umove, poput Borga iz Ratova zvijezda, stajući na stranu individualaca tipa Luke Skywalkera i sličnih – sve dok ne izađe iz kina, i bez mnogo premišljanja se transformira od heroja SF filma u (pre)dobrog vojnika Švejka ili domobrana Jambreka spremnog služiti domovini. Uglavnom bespogovorno podvrgne odlukama koje od njega čine samo ruku izvršiteljicu upravljača kolektiviteta kojem pripada: državnog Borga koji u ime većine – za što nikada i nigdje nisu dobili pristanak – nastoji na sve moguće, direktne i indirektne, javne i prikrivene načine, pojedinca, njegovu svijest, volju i dostojanstvo podčiniti sebi. Ustvari, eliti koja je preduzela da se oglašava u njegovo ime. U mraku kino dvorane, čitajući knjigu ili slušajući Imagine, zamišljamo svoju slobodu koju poslije licemjerno i vrlo jeftino predajemo u ruke kolektivne nadstrukture kojoj se bez riječi protivljena pokoravamo. Umijemo li razlučiti primarno, suštinu – kaos koji državne elite (a posebno one najmoćnije, uz podršku svojih jataka) prouzrokuju širom svijeta iz svojih interesa – od sekundarne posljedice: uključivanje indoktriniranih (prikladno dresiranih) pojedinaca koji se u njega uključuju, i problem rješavati po redu važnosti? Za one koji ne mogu bez konkretnog primjera: Bi li uopće „psi rata“ ordinirali po Iraku, Ukrajini ili bilo gdje po svijetu, da „lavovi rata“ nisu ta područja bacili u kaos, ostavljajući „šakalima“ gozbu sa prepuštenim „kostima“? A, ne zaboravite pritom ni primjer iz kojeg su vam se ispilile novovoljene domovine.
3) Potencijalna
Uvijek me zanimalo, zašto je čovjeku lakše prijekim okom i oštrim rječnikom okomiti se na jedinku koja ostaje sjediti kod sviranja himne, negoli pokušati razmisliti zašto je sam ustao. I zbog čega bi njegov postupak trebao slijediti susjed pored njega; s kojeg bi se razloga – sem pritiska većine kojoj se priklanja i taj zlomrki oštrogled – trebao pokoriti, i poput majmuna slijediti njihove geste. Uvijek sam nalazio samo jedan jedini odgovor – strah – strah koji će na sve moguće i nemoguće načine nastojati kojekakvim tumačenjima prikriti upravo najbojažljiviji. Da ublažim slutnje o halucinogenim drogama pod kojima pišem tekst, prisjetimo se najnovijih, doduše demantiranih vijesti, kako EU planira ugradnju čipova u novorođenčad (čipiranje) već od ove godine. Zašto ne, tehnologiju smo već razvili na psima pa – misle neki – zbog čega je ne bismo primijenili i na ovce našeg Nadpastira. Kako ništa nije sasvim bez vraga (a rekoh da je tehnologija već prisutna) u austrijskim novinama bivši primarijus a sada glavni tajnik jedne parlamentarne stranke od 11 zastupnika, predlaže obavezno čipiranje austrijske djece. Naravno, on svoj prijedlog – baš kako i svi koji možda u svrhu sondiranja javnog mnijenja lansiraju takve vijesti – obrazlaže nizom pogodnosti za djecu (koja će porasti u čipirane odrasle ljude!), poput upisa osobnih i medicinskih podataka, lakšeg pronalaženja u slučaju otmice ili ako se dijete izgubi, i sličnih „med i mlijeko“ pogodnosti, kojima popločava put do pakla. Ostvari li se takva prognoza, a na nju ne treba gledati samo kao vijest sezone „kiselih krastavaca“ ili zanovijetanja nekog manijaka iz male zemlje (prisjetimo se samo brkatog manijaka iz iste države, koji je terorizirao cijeli svijet), na tragu smo mnogo malignijeg upravljanja ljudima doli je benigno intoniranje himni i par degeneka od susjeda ako pritom ne dignemo pozadinu. Štogod bilo upisano u te čipove – a mi ćemo vjerovati na riječ – javit će se hakeri (poput onih kompjuterskih) koji će moći promijeniti njihov sadržaj. A nisu najopasniji inteligentni ali neprilagođeni amateri, pojedinci koji tu i tamo uspiju upasti na nebitne CIA, FBI ili Pentagonove stranice, već upravo profesionalci koji širom svijeta sjede u takvim službama upadajući u sisteme zanimljive njihovim nalogodavcima. Što bi li sve takvi, po naređenju vladajućih elita, mogli učiniti da nas drže čvrsto u svojoj šaci – bolje ni ne zamišljati.
Eto, nisam nimalo siguran da sam ikoga uvjerio kako je od podvrgavanja jedinki himnama i raznobojnim vijorećim krpicama do ugradnje elektronskih čipova (ili procesora; što dijete zna što mu ugrađuju?) kraći put nego što mislimo, a moguće posljedice možda ovaj čas i nezamislive. Jeli zaista u pravu Lennon kad pjeva:
„…Možeš reći da sam sanjar
Ali ja nisam jedini
Nadam se da ćeš nam se jednog dana pridružiti
I da će svijet biti kao jedan“
Mnogo nas je sanjara, samo što neki sanjaju zastavama, himnama, zakonima i čipovima ovladati našom sviješću i savješću, a drugi – poput spomenutoga – imaju posve drukčiju predodžbu o svojoj i svačijoj slobodi, koju pjesmom nude na usvajanje ljudskom rodu. Ovo kratko razmatranje, u tri ne najkarakterističnija ali dovoljno ilustrativna prizora, s mnogo ispuštenih međukoraka, samo ima cilj da ukaže na usavršavanja metoda kontrole Velikog brata nad građanima. Od onih koje uzimamo zdravo za gotovo, ni ne sluteći da služe našem nadzoru, preko zakona koji to eksplicitno nastoje provesti, do tehnologije koja ima mnogo opasnije potencijale od ovaj čas prisutnih (satelitski nadzor, kontrola interneta, dronovi, vide nadzor, nadzor nad telefonskim razgovorima, špijunske bube i prisluškivači,…) da nas podvrgne vladajućim elitama. Uređaji za nadzor prisutni su i u slobodnoj prodaji, ilustrirajući time najnegativnije strane ljudske prirode, djelomično objašnjavajući inertnost pred onim što država nastoji činiti nama, a mi svakodnevno radimo svome susjedu, ženi ili rođaku. Ah da, glede zlatnih medalja na protekloj Olimpijadi; bilo ih je 302 – zasigurno znam, bez ugrađenog čipa ili vertikalnog ukrućivanja pri proglašenjima pobjednika. Sa interneta, koji – najvjerojatnije u velikoj zabludi – slobodno pregledavam.
