Ne postoji jaca scena iz svih ovih nesretnih ratova od ove koja je i tragicna i komicna.
Krajem juna 1991. godine, negdje na liniji vatre na Krakovskem Gozdu u Sloveniji, zabiti čije ime nešto znači još samo slovenačkim veteranima rata za nezavisnost, novinar Jutela Ivica Puljić intervjuiše vojnika JNA. Vojnik dječijeg lica leži usred šume. “Kakvo je stanje?“, pita reporter. “Jebeno, eto kakvo“, odgovara vojnik. Dok priča, nervozno čupka lišće sa okolnih grana i baca ga svuda oko sebe. Na pitanje da li zna protiv koga se bore, kaže: “Otkud znam, samo znam da pucaju na nas i ništa više. Pucaju ovi teritorijalci, jebi ga, ko će drugi.” “Znate li zbog čega se vodi ovaj rat, ova bitka?” “Ma otkud znam. Kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcjepljuju a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu i ništa više”, odgovorio je Bahrudin Kaletović, devetnaestogodišnjak iz Tuzle, i ušao u kolektivno sjećanje svih pripadnika južnoslovenskih naroda koji su te večeri gledali Yutelov prilog sa slovenačkog ratišta.
Olakšavajući smijeh je širom bivše Jugoslavije propratio ove riječi, vjerovatno iz potrebe da se usred ludila u koji je zemlja tonula nađe nešto normalno, ali malo ko nije bio svjestan da je to smijeh na stratištu koji je zastajao u grlu. U nastavku razgovora na pitanje šta i kako dalje, da li će se vojska boriti, Bahrudin očajno i bijesno kaže: “Šta ima da mislim, samo živ da ostanem… Znaš, care, bio si u vojsci, znaš kako je. Šta ti kaže, radiš. A nijedan oficir nije poginuo, sve moji jarani poginuli…” Bahrudin priča da su tog jutra poginula dvojica njegovih drugova. “A i onaj treći što je bio ranjen umro… Pa umro… Pa da.”
U tom “pa umro” bili su sabrani sav očaj i strah mladića suočenih sa smrću koja je kosila oko njih, koju su do tada viđali samo u ratnim filmovima. “Svi molimo boga da se ovo završi jednom, da se živi vratimo svojim kućama. Ja ne znam šta u mene stara sad… Samo staroj da kažem da sam živ i zdrav… Ako bog da da ću se vratiti, ništa više, eto… Samo to”, priča Bahrudin u mikrofon. On je inače u to vrijeme bio “iskusan” vojnik koji je preturio preko glave veći dio vojnog roka, desetar kome su na brigu bila povjerena i tri mlada vojnika koja su u vojsku tek došla.
