Ustanički anarhizam nije ideološko rješenje za sve društvene probleme, roba na kapitalističkom tržištu ideologija i stavova, ali praksa koja je u toku je usmjerena na okončanje dominacije države i nastavka kapitalizma, zahtjeva analize i rasprave kako bi se unaprijedila. Ne tražimo neko idealno društvo ili ponudu neke slike utopije za javnu potrošnju. Kroz istoriju, većina anarhista, osim onih koji su vjerovali da će društvo evoluirati do te mjere da će samo napustiti državu, su bili ustanički anarhisti.
Najjednostavnije rečeno, to znači da država neće nestati sama od sebe, dakle anarhisti moraju napasti, čekanje je poraz; ono što je potrebno je otvorena pobuna i širenje subverzije među iskorištenim i isključenim. Ovdje sričemo neke implikacije ko smo mi i neki durgi ustanički anarhisti izvukli iz ovog opšteg problema: ako država neće nestati sama od sebe, kako onda možemo da okončamo njeno postojanje? To je, dakle, primarno praksa, i fokusiranje na organizaciju napada. Ove bilješke nisu ni na koji način zatvoren ili gotov proizvod; nadamo se da su dio rasprave koja se vodi, i svakako se radujemo odgovorima. Veliki dio toga dolazi iz posljednjeg broja Ustanka i pamfleta iz Elephant Editions.
1. DRŽAVA NEĆE SAMO NESTATI; NAPADAJ!
– Država kapitala neće ‘nestati’, kako se čini, mnogi anarhisti su počeli vjerovati – ne samo ukorijenjene u apstraktne pozicije ‘na čekanju’, već neki čak otvoreno osuđuju akte onih kojima stvaranje novog svijeta ovisi o uništenju starog. Napad je odbijanje posredovanja, smirivanja, žtvovanja, smještanja i kompromisa.
– Kroz akcije i učenje o akcijama, ne propagandi, će se otvoriti put do borbe, iako propaganda ima ulogu u razjašnjavanju kako se ponašati. Čekanje samo uči čelanju; akcijanje uči akcijanju.
– Sila ustanka je društvena, a ne vojna. Mjera za procjenjivanje važnosti opšteg ustanka nije oružani sukob, već naprotiv amplitude paralize ekonomije, normalnosti.
2. Samoaktivnost vs. upravljani revolt: od ustanka do revolucije
– Kao anarhistima, revolucija je naša stalna referentna tačka, bez obzira na to šta radimo ili kojim se problemom bavimo. Ali revolucija nije mit, jednostavno referentna tačka. Upravo zato što je konkretan događaj, mora biti izgrađena na dnevnom nivou kroz skromne pokušaje koji nemaju sve oslobađujeće odlike socijalne revolucije u pravom smislu te riječi. Ti skromni pokušaji su ustanci. U njima – ustanak najpotlačenijih i najisključenijih iz društva i najviše politički osjetljiva manjina otvara put prema mogućem uključivanju svih širih slojeva potlačenih na tok borbe koja bi mogla dovesti do revolucije.
– Borba se mora razvijati, i u srednjem i u dugom roku. Jasna strategija je potrebna da bi se različite metode koristile na koordiniran i plodan način.
– Autonomna akcija: samoupravljanje borbom znači da oni koji se bore su autonomni u svojim odlukama i djelima, a to je suprotno od organizacijske sinteze koja uvijek pokušava preuzeti kontrolu nad borbom. Borbe koje su sintetizirane unutar jedne kontrolirane organizacije se lako integriraju u moćnu strukturu današnjeg društva. Samoorganizovane borbe su po prirodi neobuzdane kada se prošire širom društvenog terena.
3. Nekontrolisanost vs. upravljani revolt: Širenje napada
– Nikada nije moguće predvidjeti ishod određene borbe. Čak i ograničena borba može imati najviše neočekivane posljedice. Prelaz iz raznih ustanaka i ograničenja do revolucije nikada ne može biti garantovan unaprijed bilo kojom metodom.
– Čega se sistem boji nije djelo sabotaže na njemu, koliko njegovo širenje društveno. Svaki proletarizirani pojedinac koji raspolaže sa čak i najskromnijim sredstvima, može ostvariti svoje ciljeve, sam ili sa drugima. Materijalno je nemoguće da država i kapital posjeduju policijske aparate kontrole koji djeluju na čitavom društvenom području. Svako ko stvarno želi osporiti mrežu kontrole može napraviti svoj vlastiti teoretski ili praktički dopinos. Pojava prvih slomljenih veza poklapa se sa širenjem djela sabotaže. Anonimna praksa društvenog samooslobođenja može proširiti svoja polja, razbiti kodove prevencije koja je namjestila Moć-
– Male akcije, dakle, lako ponovljive, zahtjevaju prosta sredstva dostupna svima, koja su po svojoj jednostavnisti i spontanosti nekontrolisana. Ona se izruguju čak i najnaprednijim tehnološkim dostignučima u kontra-pobuni.
4. Stalni konflikti vs. posredovanje sa institucionalnim snagama
– Na konflikte treba gledati kao na trajni element u borbi protiv onih koji su na vlasti. Borba kojoj nedostaje ovaj element nas gura na posredovanja sa institucijama, rastu navikavanja na delegiranje i vjerovanje u iluzornu emancipaciju koji sprovodi odluka parlamenta, što dovodi do samog trenutka aktivnog sudjelovanja u vlastitom eksploatisanju nas samih.
– Možda može postojati individualni razlog za sumnju u pokušaju postizanja vlastitih ciljeva sa nasilnim sredstvima. Ali, kada je nenasilje podignuto do nivo ne-poštovanja principa, i gdje je stvarnost podjeljena na ‘dobre’ i ‘loše’, onda argumenti prestaju da imaju vrijednost, i sve se vidi u pogledu poslušnosti i predaje. Zavničnici antiglobalizacijskog pokreta, distancirajući se i osuđujući druge razjašnjavaju jednu stvar posebno: da vide svoje principe – prema kojima osjećaju svoju dužnost – kao pravo na vlast nad pokretom u cjelini.
5. Ilegalnost – ustanak nije samo pljačka banke
– Ustanički anarhizam nije moralnost za preživljavanje: svi opstajemo na različite načine, često u kompromisu sa kapitalom, ovisno o društvenom položaju, talentima i ukusima. Sigurno nismo moralno protiv upotrebe ilegalnih sredstava da se oslobodimo okova ropstva kako bi živjeli i nosili naše projekte, ali smo ipak protiv fetišizacije ilegalnosti ili pretvaranje u neku vrstu religije sa mučenikom; to je jednostavno sredstvo, i često dobro sredstvo.
6. Neformalna organizacija; nismo profesionalni revolucionari ili aktivisti, nismo trajna organizacija
Iz stranke/unije do samoorganizacije
– Duboka razlika postoji u revolucionarnom pokretu: anarhistička sklonost ka kvalitetu borbe i njegova samoorganizacija i autoritarna tendencija prema količini i centralizaciji.
– Organizacija je za konkretne zadatke: stoga smo protiv stranke, sindikata i trajnih organizacija, svega što djeluje na sintezu borbe i postaje element za integraciju kapitala i države. Njihova svrha je njihovo vlastito postojanje, u najgorem slučaju prvi izgrade organizaciju, a zatim pronalaze ili stvaraju borbu. Naš zadatak je djelovanja; organizacija je sredstvo. Tako smo protiv delegacija akcije ili prakse u organizaciji: trebamo generalnu akciju koja dovodi do pobune, a ne upravljanja pobune. Organizacija ne bi trebala biti za obranu određenih interesa, već za napad na određene interese.
– Neformalna organizacija se temelji na broju drugova koji su povezani zajedničkim afinitetima; njihov propulzivni element je uvijek akcija. Što je širi raspon problema s kojim se ovi drugovi susreću, to će njihov afinitet biti veći. Iz toga slijedi prava organizacija, efektivna sposobnost zajedničkog djelovanja, odnosno: znaju gdje će pronaći jedni druge, studirati i analizirati probleme zajedno, a akcija se odvija u odnosu na postignuti afinitet i nema nikakve veze sa programima, platformama, zastavama i manje ili više kamufliranim strankama. Neformalna anarhistička organizacija je, dakle, specifična organizacija koja okuplja oko zajedničkog afiniteta.
7. Individualac i društvo: individualizam i komunizam, lažni problemi
– Mi prihvatamo samo ono što je najbolje u individualizmu i ono što je najbolje u komunizmu
– Ustanak počinje sa željom pojedinca da razbije ograničenja i kontrolisanu okolnost, želja da ponovno prisvoji kapacitet za kreiranje vlastitog života prema svojim željama. To zahtjeva prevazilaženje razdvajanja između njega i njegovog uvjeta postojanja. Gdje nekoliko, privilegovanih, kontrolišu uvjete postojanja, nije moguće za većinu individualaca da istinski odrede svoju egzistenciju pod njihovim uvjetima. Individualnost može cvjetati samo ako jednakost pristupa uvjetima egzistencije društvene stvarnosti. Ova jednakost pristupa je komunizam – ono što pojedinac radi sa tim pristupom je na njemu i na onima oko njega. Stoga, nema jednakosti ili identiteta pojedinca impliciranog u pravom komunizmu. Ono što nas gura u identitet i jednakost su društvene uloge koje nam nameće naš trenutni sistem. Nema suprotnosti između individualizma i komunizma.
8. Mi smo iskorišteni, mi smo suprotnost: nije vrijeme za čekanje
– Naravno, kapitalizam sadrži duboke protivrečnosti koje guraju prema proceduri prilagođavanja i evolucije u cilju izbjegavanja periodičnih kriza koje ga pogađaju, ali ne možemo se ljuljati čekajući ove krize. Kada se dogode, biti će dočekane ako odgovore na zahtjeve za ubrzanje elemenata procesa pobune. Kao eksploatisani, mi smo temeljna suprotnost kapitalizmu. Tako je vrijeme uvijek zrelo za našu pobunu, kako bi napomenuli da čovječnost može stati na kraj postojanju države u bilo koje vrijeme u njegovoj istoriji. Raskid ovog kontinuiranog umnožavanja sistema eksploatacije i ugnjetavanja je uvijek bio moguć.
