DNEVNIK OPERACIJE “Angela Davis” – Tasos Theofilou o svom hapšenju

18/8/2012

Izlazim na Keramikos stanice (Atina). Tražim internet kafić za koji ispostavljam da je zatvoren. Moj detox na avataru će stajati još malo duže. Krećem prema Tissiu. Dva motora se zaustavljaju ispred mene. Krdo ljudi skače na mene i imobilizira me. Ne znam šta se događa. Derem se. Stavljaju mi lisice i crnu kapuljaču preko glave. Ne identificiraju se, stavljaju me u auto, Tojotu ili nešto tako. Nije ni važno. Govore mi “Sjebo si nam ljeto, budalo! Sad se moramo pozabaviti tobom?”. Izgleda, mislim – ovo je antiteroristička jedinice. “Hej, imamo ga!”, vozač javlja na telefon. “Jesi siguran da je to on?” pita onaj koji me čuva odzada. “Kako se zoveš?” pitaju me. Kažem im, osjećaju olakšanje. Čuo sam priče sa ovakvim počecima otprilike desetak puta. Nisam mogao ni zamisliti ovakav nastavak. Čak ni u svojim naracijama. U podzemnoj sam garaži. Na ulazu. Još uvijek imam kapuljaču preko glave i ruke su mi vezane lisicama iza leđa. Čekamo lift. Na 13, naređuje neko čim smo ušli. Mislim o svojoj prokletoj sreći i njihovoj semiologiji. Kroz kapuljaču mogu da vidim samo cipele beskrajne linije policajaca u civilu i pod. Vode me u sobu. Prepoznajem je. To je poznata soba u kojoj su, s vremena na vrijeme, razni anarhistički drugovi pozirali za potebe snimanja sada već poznate snage, antiterorističke. Sjedam na stolicu sa lisicama iza leđa. “Jesi li učinio išta protuzakonito?”, pita me jedan. “Uhapsili ste me i očekujete da vam nešto kažem?”, pomislim. Ne odgovaram. “Jesi li učinio išta zbog čega se osjećaš krivim?”, nastavlja. Opet ne odgovaram. Ne razumijem šta smjeraju. Neko mi zgrabi glavu s leđa, otvara usta i stavlja unutra štapić za uho. Bunim se. Nije kao da ima smisla. Znam vrlo dobro da su antiteroristi iznad zakona. Znam da crpe bez obzira na ugled i imaju nekontrolisanu vlast, ne od organa kaznenog pravosuđa, već pravila novinarskog barbarstva. Nakon nekog vremena i poslije uzimanja otisaka mojih prstiju, bez odgovora na moje pitanje da li sam ili ne uhapšen, u ured ulazi novi par pandura. “Jesi ga ti ubio?” pitaju me. Pomislim: ovaj trik mora da su naučili iz CSI. Prijete ti da će te optužiti za ubistvo, kako bi ti, u panici, priznao bilo šta drugo. Ne odgovaram. Da ili Ne. Ne samo da ne znam šta smjeraju, već ne znam ni kako to smjeraju. Skidaju mi kapuljaču sa glave i slikaju me. Vraćaju mi kapuljaču i dižu me sa vezanim rukama na leđima i okreću prema zidu. Iza mene, neko pravi glupe zvukove. Pretvaraju se da su zrak ili avion. Šapću mi: “Jebat ćemo te, ćelavi!” Sati prolaze. Brojim sekunde u glavi kako ne bih izgubio osjećaj o vremenu. Jedan, dva, tri, do 60 i opet ispočetka. Čim dođem do desete minute, zbunim se, ali barem na taj način mogu grubo računati koliko dugo traje sat. Kada mislim da je prošlo sat vremena, zaustavim se i počnem opet. Jedan, dva, tri… Uznemiren sam. Ne zbog toga šta će mi uraditi, već šta opet smjeraju. Znam da sam ovaj put ja glavno jelo, ali ne znam u kojem receptu. Neko dolazi iza mene. Kaže mi “Sve što imaš da kažeš, reci to sada, jer ćemo za dva sata promijeniti ploču. Za da sata ćemo prepoznati tvoj DNK i sjebat ćemo te.” Koji DNK i zašto takva izvjesnost, pitam se. Ne odgovaram. “Šta se desilo na otoku? Posao ti je išao loše? I mi ćemo također pljačkati banke, kako stvari idu, ali ubiti nekoga je drugačije!” Prije svega, mislim, nisam ubio nikoga i nisam opljačkao nikakvu banku, uprkos činjenici da o tome fataziram kada god vidim jednu od njih. I usput, ti pljačkaj neke sitne lutrijske prodavače kao što to inače radiš i ostavi banke sa strane. Ne grizi ruku koja te hrani… Sati prolaze … Još uvijek stojim okrenut prema zidu koji se jedva može vidjeti kroz kapuljaču. “DNK je stigao!”, čujem nekoga kako slavi. Ova eksplozija radosti dolazi u pratnji udaraca, šutiranja, šamaranja. Padam na zemlju. Skaču mi po leđima. Razmišljam o riječima Kronis Misiosa: “Šta god da mi učine, morat će me sastaviti”. Mislim da su se vremena promijenila. Šta god da mi urade, morat će me postaviti pred kamere kao nasilnika, a ne kao žrtvu. Prestaju nakon par minuta. Dižu me i govore: “Bit ćeš ovdje tri dana! Isčupat ćemo ti dušu.” Kažu: “Pratimo te od 2009. šta si radio sa Karagianidisom u Agriniu? Mislio si da te nismo mogli vidjeti?” Mislim: nikada nisam bio u Agriniju, a Karagianidisa znam samo sa vaših fotografija. Njihov delirij se nastavlja. Usred psovanja i prijetnji čujem riječ “sekta” i ime “Nektarios Savas”. Također fraza “Mi smo na suprotnim strana”. Dobro, tako sam i mislio, ali kako sam došao u ovu priču? Govore mi “druga dvojica su sve svalila na tebe, reci nešto kako bi popravio svoju poziciju!”. Pitam se, ko bi mogla biti “druga dvojica”? U epicentru ispitivanja je sada moja naracija. Pokušavaju da urade bilo šta kako bi došli do zaključka. Istraga se nastavlja narednih par sati, a ispitavački parovi se mijenju sve vrijeme. Pitaju me šta god im padne na pamet. Da li sam ikada osjetio strah u životu i takve stvari. U jednom trenutku odlaze. Ostavljaju me u uredu sa rukama vezanim za stolicu iza leđa. Ne znam koliko dugo. Sigurno puno. Sigurno beskrajno. Gledam u zid. Moje ruke su mrtvo tupe od lisica. Koža oko zglobova mi krvari, nateknuta toliko da pokriva lisice.

19/8/2012

Sada je, prema mojoj računici, oko 10 sati ujutro. Prva 24 su prošla. Skinuli su mi lisice i gledali mi zglobove. Razgovarali su o tome da li trebam liječnika. Odlučili su da ne trebam. Stavili su mi bijeli neprobojni prsluk. Bijeli prsluk srama. Pretpostavka nevinosti je postojala u vrijeme kada su društva bila pod uticajem prosvjetiteljstva. Isto vrijedi i za poštovanje prema ličnosti optuženog. U savremenom post-industrijskom mračnjaštvu, optuženi samo još nije kažnjen, kako se to dešavalo u srednjem vijeku, sa javnim sramoćenjem ili nečim više. Optuženi se sramoti kao dokaz krivnje. Optuženi je ‘ološ’, sa starogrčkim značenjem te riječi (katharma – κάθαρμα : sitan, nemoralan). Premještaju me kao trofej između desetak kamera. Mislim: ti ljudi pokušavaju osporiti Umberto Eka. Evo vijesti u avgustu. Sve što je potrebno je kontroliranje medija i uspostavljanje moderne diktature. Tenkovi mogu biti passé, ali džip Cherokee specijalnih jedinica je sada ‘must’. Povratak do GADA-e. Bacaju me u doslovni kavez, jedan sa tri, bez prozora, naravno, bez kontakta sa okolinom i sa stalnim svjetlom. Tu su me zadržali narednih pet dana. Zapečaćen čeličnim vratima. Poštaju me da se odmorim par sati i opet me vode u lisicama do ureda za ispitivanje. Navode mi: “Nije ništa lično ako smo željeli da te slomilo. Mi smo jednostavno na različitim stranama.” Pitaju me imam li išta za reći. Ja kažem ne. Oni kažu: “Vodi ga odavde i dok ne ode u zatvor ne daj mu čak ni vode.” Natrag u svoj kavez. Kažu mi: “Druge ‘ćelije’ (CCF članovi) su dobili puno više vode!”. Koji ‘drugi’? Pitam se. Optužite će me za sudjelovanje u CCF također? Je li to revolucionarna organizacija ili pravni passe-partout? Ja u CCF-u? Moja kritika te organizacije je jednaka u napetosti kao eksplozivi koji stavljaju i postignute dužine njihovih tekstova. Ali, ološu, ako je to kako vi želite, onda će tako i biti. U ovoj borbi ćemo biti zajedno. Tražim ono što me povezuje sa bilo kakvih neprijateljskim raspoloženjem prema starom svijetu i šta god me dijeli od zaustavljanja novog ustanka. Sljedećim 15 do 24 sati sam u kavezu. Svake tri minute udare o čelična vrta jako i uzastopno. Buka koju stvaraju je svjetovna. Svake tri minute u beskrajnim satima Toliko sam umoran da uspjevam zaspati između udaraca. Uzeli su moje pripovijedanje kao prave incidente. Po njihovim komentarima i rekacija pretpostavljam da nisu na njihov kalup. Oni su bijesni na mene. Razmišljam, koliko je sretan bio Kokkinopoulos, koliko su sretni bili Frank Miller, Mancet, Tarantino i Rodrigez! Oni nikada nisu bili u predviđanju antiterorista. Mislim da, na žalost, za mene, kao pisca da sam inspirisan kriminalom i ne taštinom odnosa srednje klase. U nekom trenutku su pustili neku muziku. Cell 13 (stara Rebetiko pjesma o zatvoreniku). Smiju se. Nadeđeni stiže. “Pusti neku od Aggelakasa ili Thanasisa for Tasoulisa! To je ono što on voli!” Nastavlja “Sa Makis (očito je mislio na Gerasimos Tsakalosa) na Kavourotripes i sa Papadimoulis, prijateljem na facebooku, i glasao si za Syrizu!” Odlazi. U nekom trenutku sam čuo ljude koji pričaju o Paleokostasu sa divljenjem. Nazvali su ga ‘Rambo’! Neki komentari o tome da su našli otiske koji ga povezuju sa ubistvom Vasilakisa. “I ti vjeruješ u to?”, ruga mu se drugi.

21/08/2012

Posebni ispitivač me čeka u svom uredu. Prima me sa pogledom hiljada Pretenderisa (grčkih panel političara i krim-novinara) i pokazuje mi pretresni zahtjev koji je oko pola metra dug, Radi se o mom navodnom učešću u R.O. CCF. Pita me o postojećim i nepostojećim sastancima sa drugim optuženiima zbog učešća u istoj organizaciji. Želim da mu kažem – govorimo o terorizmu ili virusu koji se može prenijeti rukovanjem? Ne govorim. Želim mu reći: Nisam vidio nikoga optuženog za učešće u para-pravnoj mreži, jer sam jeo kebab sa Bourbouliasevim prijateljem iz djetinjstva. Ne govorim. Želim mu reći da, MekKartizam može ostati u historiji tragedija, ali u Grčkoj se ponavlja kao farsa. Ne govorim. Ali se osjećam kao u zamci. Kažem mu. Osjećam da MekKartizam u odnosu na ono što se sada događa, izgleda kao dječja pjesmica. Kažem mu. Laknulo mu je. Zatvorenik je ‘zaključan u’. Nazad u kavez. Mislim: Ne smeta mi zatvor. Osim moje pozicije pored prokletog svijeta. Jedina stvar koja mi smeta su nepravedne i lažne optužbe. Ali se ne osjećam razjareno. Neko se osjeća samo razjareno kada zauzima svoje mjesto u redu u supermarketu, ali ne i kada te policijske službe žele uloviti u 2009. i na kraju uspiju u 2012. Gledam u zid s moje desne strane, neko je bio zatočen u ovom kavezu prije mene i upisao olovkom: BORBA SE NASTAVLJA. I osmije. Mislim, revolucija se nastavlja, borba se razvija, prokleta zemlj se mora konačno igrati lopte.

P.S.: U mojoj kući u Lamii su pronađeni ‘uvjerljivi dokazi’ kao izgovor, po mišljenju novinara i policijskih organa, za moj progon. Kako novine navode, našli su digitalni obrazac falsificirane policijske legitimacije, neki video sa glupim Teksašaninom koji se pretvara da je komandos i pancir. Također su pronašli desetine knjiga i filmova. Prljavu i čistu odjeću. Plahte, deke, proizvode za čišćenje u wc-u, bilješke mojih pripovijedanja, kao i završena pripovijedanja. Zajedno sa ostatkom pronađenog, na primjer, moj kauč, ostatak namještaja, TV, kamin i hrana. Pitam se, da li antiteroristi opisuju ovo kao sigurnu kuću?