Izvor: 325; Inter Arma
Prevod: Anarho-Čaršija
***
“Svijet je jedna zaražena crkva, pohlepna i ljigava, gdje svi imaju idole koje fetišizovano obožavaju i oltar na kojem se žrtvuju.” — Renzo Novatore
Anarhistički pokret bi, mislite, bio kolektivan projekat individualne realizacije i slobode, uzajamne pomoći i solidarnosti, iskrene komunikacije i individualne odgovornosti, od nasilnog napada na institucije, menadžere i strukture dominacije i otuđenosti, protiv mentalnog programiranja i nesvjesnog ponašanja, protiv reprodukcije autoritarnog društva u našim međusobnim odnosima i mislima i akcijama.
Koje veze zbrke sa kežual hijerarhijom, ideološkim reketima, jadnih uskih krugova, identiteta geta, wanna-be lidera, napoštenja i zabijanja noža u leđa, koje vidimo pred sobom ako pogledamo u samoidentificirani “anarhistički pokret”, ima sa tim? Vrlo malo, osim možda u riječima ili zakržljalom obliku. Jasno je da se pokret u cjelini više zanima u zaštiti ideološke tvrđave, zapošljavanja sljedbenika, čuvanja zagušljive udobnosti svoje scene, i iznad svega, praćenja svog bezopasnog hobija – nego za anarhiju.
Navigiranje i pokušavanje pronalaska referentne tačke u “pokretu” može biti disorijentisano. Mladi, ili novi, drugovi koji ulaze u “pokret” (odnosno, na scenu) često zgrabe jedan od brendova paketa-dogovora politike ili su prisiljeni da izaberu između lažnih izbora ponuđenih proizvoda posluženih od strane raznih ideoloških reketa. Kad je god sistem ideja strukturiran sa suverenom apstrakcijom u centru – dodjeljivanje uloga ili dužnosti za njegovo dobro – taj sistem je ideologija. Ideologija je sistem represivne svijesti u kojoj više nisi namjerni pojedinac, već komponenta, dio mašine.
U ovom svijetu baziranom na robi, slike pobune su samo još jedan proizvod, kako možemo komodificirati, apstraktno, i sistematizovati naše vlastite izraze misli i želja u otuđeni oblik, robu, izmjenjivu formu – ideologiju. Čak, u stvari, suptilnije je i opasnije kada nismo ni svjesni šta radimo. U raznim ideološkim organizacijama, na sceni, i u mnogim anarhističkim medijima, uski konsenzus pogleda na stvarnost se provodi oko specifičnih parametara.
Slobodna komunikacija koja prelazi granice unutrašnjeg diskursa je zatvorila verbalni napad i ismijavanje, fizičko isključenje, upozorenje državne represije ili neprihvatanje od strane društva, i jednostavno – dogmatsko odbijanje heretičkih misli. Kao i svaki stil života ili identiteta na demokratskom tržištvu društva, anarhizam ima svoj paket dogovora – zajedno sa stavovima, mišljenjima, stilovima, aktivnostima i proizvodima, sve pod rukom etiketa.
Trebao bih spomenuti da trenutno, kao neko ko osjeća afinitet sa drugim antisistemskim i pobunjeničkim tendencijama širom svijeta, sam svjestan da “ustanički anarhizam” ili kako god – se može pretvoriti u ideologiju i biti kupljen za, čak i lakši, hir ili stil. Svakako se nedavno ovo pokazalo istinitim u nekim krugovima. Ali, možda je to oporavljanje od uticaja Tiqqun intelektualaca i njihove Nadolazeće Insurekcije, knjige poput The Call, koja je – čini se – uticala na mnoge mlade radikale, ali koju su pisali marksisti i nigdje se ne potvrđuje individualna samoodgovornost, slobodna volja, želja i strast. Njihova pobuna može doći, moja je došla, to je individualni revolt.
Kolektivistička poruka Nadolazeće Insurekcije ima malo toga zajedničkog sa ustaničkom anarhijom: revolucionarna teorija teče od individualnog strastvenog ustanka, odgovarajući punini života za sebe, napadajući sve što kontrolira i tlači, pronalazi sličnosti i afinitete sa drugima iz kojih izvire stvarna komuna – prijatelj i saučesnik u gerilskom ratu protiv čitavog autoritarnog društva.
Bez suverenog sistema morala, teorije, principa ili društvene apstrakcije iznad pojedinca, nihilist-anarhist napada sve sisteme. Borba nije samo protiv dominacije kontrole društvene organizacije, već i protiv nasljeđivanja represivnog programiranja i snage svakodnevnog života, tako je naša borba stalna napetost, gdje je mnogo više nego očigledno da moramo uništiti i nadilaziti da bismo mogli završiti.
Za neke koji se suočavaju sa opresivnom stvarnosti, to je dovoljno da dođu sa alternativnom, “samo” i “razmnog” društvenog sistema (ili “utopije”) u glavi. Neki opet samo drže ovo kao ugodnu zemlju fantazija, dok drugi žele da se društvo stvarno promijeni i dolaze kupiti A i B recept (ili program) za društvenu transformaciju, reprogramiranje sistema. To je jednostavno oblik represivne (sistemske) svijesti.
Radnička demokratija, decentralizovana potrošnja, zelena tehnologija, multi-kulturalizam i slično – sve su eksperimenti dominanrnog poredka, i jačaju ga.
Teorizacija društvenih sistema – samo jača dominaciju. Ali ako počnete sa svojim životom i odbijate biti komponenta ičega, odbijate da zastupate druge ili da drugi zastupaju vas, grlite svoju nedokučivu jedinstvenost, znate da sve s čime se suočavaš su izbori, osta ste opasnost za autoritet i poredak, hodajući mikro-kosmos anarhije.
Ovo je onda poziv da se izbjegava kežual hijerarhija i klika službenog anarhističkog pokreta, izbjegavanje ideoloških sistema i političkog identiteta, uživanje zadovoljstva samostalnog razmišljanja, praćenja svojih želja, dostojanstva iskrenosti kroz nepoznatu istinu, negacija i strast, postavljanje apstrakcije iznad sebe. U ratu do kraja, samo su izbori bitni, a vi ste sami odgovorni za izbore koje pravite.
Ispitajte svoje osjećaje i misli, eliminišite sve moralne i ideološke sisteme, budite svjesni da je zdrav razum (ili društveni konsnezus racionalizma) najjača postojeća podrška, ne bojte se gdje će vas vaša unutrašnja i vanjska borba odvesti.
UNIŠTITE SVE IDOLE, ČAK I POSEBNE ‘REVOLUCIONARNE’ IDOLE!
