Borci, ne očajavajte i ne oklijevajte! Mi smo u ratu. I kao u svim ratovima, razlike se počinju prepoznavati – u pobunjenicima, borcima, diskretnim poticateljima sigurnih kuća, informacijama, oružju, suradnicima, strpljenju, onima koji sjede spuštene glave, novoj policiji koja se sastoji od prijatelja i ljubavnika, a ne samo zajedničkog neprijatelja. Moramo shvatti da je anarhizam riječ koju može izgovoriti bilo ko, stoga – moramo gledati na akciju kao na govor. Nije svaki anarhista – anarhista, nije svaki anarhista sa nama. To je prva rana rata, ali ne treba da bude kobna.
Drugovi, ne bojte se da napadate svog prijatelja, ako to bude potrebno, jer je rat proglašen i mi smo se probudili iz mjesečarenja (ne kažem mirnog), stvari koje smo propuštali tada, sada postaje bitno da se suočimo s njima. Godine puzanja iritacije i depresije je postao je namah arugment. I ne samo to. Prošle godine, u odgovoru na povećane noćne napade od strane antisocijalnih anarhista, socijalne anarhističke grupe u Eastonu, Bristol, (VB) posjekli su stabla na biciklističkom putu “usred bijela dana”, tako da dobra srednja klasa koja se vozi biciklom može biti na sigurnom od tinejdžera niže klase koji su ispisali saopštenje, kao političko djelovanje u pokušaju vrijeđanja i odobravanja napada od strane anarhista prakse i novog FAI.
IMC Bristol je surađivao sa promicanjem “Smart Casual Anarhističke federacije” dok su u više navrata tvrdili da odgovornost ne prati pobunjeničke anarhiste i uništivače-banaka i da su oni ništa više od trollbaitova. U međuvremenu, za nekoliko godina, samo ‘aktivnosti’ ili ‘napadi’ od strane građanskih anarhista Federacije i Libcom su pokušali da izoliraju, potkopaju, omalovažavaju, banaliziraju i omekšaju one koji su nihilisti, individualci i pobunjenici – i odbrane se i usklade sa svojim saradnicima i službenicima policajcima i akademskim družicama. Niz lažnih tvrdnji je postavljeno i objavljivano od strane Libcom člana, utemeljeno na forumskim tvrdnjama da se nekontrolisane anarhističke tendencije moraju ‘likvidirati’. Ko treba policiju kada imate ovakve ‘drugove’?
Kako se društvo raspada, kako civilizacija ide dalje sa ono malo suptilnosti koje je imala i zahtjeva naše apsolutno ropstvo, onda je “kako gore, tako i dolje”, te laži koje smo rekli sebi u nekom drugom vremenu – uključujući i onaj ‘pokret’ – smo također otkrili. Nismo svi isti anarhisti sa identičnim ili kompatibilnim idejama, baš kao što nismo svi isti ljudi sa istim vrijenostima. Mi smo u ratu, jednostavno, a u ratno vrijeme, naši prijatelji mogu prestati bit naši prijatelji, i prepoznamo ih kao naše neprijatelje. To nije tako strašno. Bolje da ih vidimo, nego da ustrajemo u zabludi.
Ne trebamo se sramiti naše borbe. Niti misliti da je jeftino ili razorno napadati naše drugove. Mi nikada ne smijemo zaboraviti da se rat ne vodi isključivo protiv onih “na vrhu”, uniformisanih neprijatelja. Rat je uvijek i svugdje – u naizgled najmanjem kao i u najvećem elementu. Dakle, borci – ne očajavajte i ne oklijevajte. Naši neprijatelji – unutrašnji i vanjski – neće prezati ni pred čime, niti ćemo mi. Ovo je trenutak puknuća.
V.Q.
