Vrata se zatvaraju i otvaraju, zatvaraju i otvaraju ponovno. Tri mjeseca u zatvoru. Godina u zatvoru. Moram da znam da oni misle na mene onoliko koliko ja mislim na njih. Ovi dani ne mogu brzo proći. 4082 dana u zatvoru… prestao sam brojati. Jebi ga. Bolje je ovako. Brojanje nije dobro u zatvoru. Aritmetika nema smisla svakako.
Zatvor ima specifičan smrad. Smrad koji se prikači za tebe i prati te gdje god da kreneš. Sumnjam da ću ga ikada skinuti sa sebe. Jučer sam obilježio dva kalendara i zatvoru. Jebene dvije godine. Ne spavam. Zaboravio sam kako se smijati, a sada ne mogu ni da spavam. “Zveket, zveket” navečer – bude me da me pretraže. Možda pronađu leš.
7051 dan u zatvoru. Jeste li zadovoljni, moji dragi suci? Svinje. 7052 dana u zatvoru, svinje. 7053, svinje. Odlaze i dolaze, ja ostajem. Moja ćelija je 3 sa 3. Sa prozora na drugom spratu mogu vidjeti 20% neba sa vrha jebenog zatvorskog zida. Hodam po dvorištu kao robot. Hodam kilometrima u dvorištu kojeg ima samo par metara. Dosada, dosada i dosada ponovno.
Danas sam ispovraćao svoju dušu. Ispovraćao sam rešetke, zidove, usamljenog bijednika, godine zatvora i sudske presude. Ispovraćao sam tri godine zatvora. I više neću da brojim. Zatvorim oči i razmišljam. Razmišljam o svojim drugovima, koje drže daleko od mene u drugim zatvorima. Razmišljam o vatri na krovu zatvora. O svemu onome što mi je zatvor pokušao oduzeti. Razmišljam o osmijesima, pažnji, putovanju kojem nema kraja, tamo, iza ovih zidina. O pogledu koji nije zarobljen iza jebenih rešetaka. Prestajem razmišljati. Raširim dlanove i pogledam u metalni predmet u svojoj ruci.
Sad znam. Znam tačno šta trebam da uradim. Krenimo onda, još jednom – ovaj put sa osjećanjima. Do kraja. Živjela anarhija!
