contra-info: [ΗΠΑ] Αναρχία δίχως χάρτες πορείας ή επιθετικούς προσδιορισμούς
Πηγή: Anarchy: A Journal of Desire Armed («Αναρχία: Εφημερίδα επιθυμίας οπλισμένης»), τ. 63, Μπέρκλεϋ της Καλιφόρνιας, άνοιξη-καλοκαίρι του 2007
Većina tendecija unutar anarhističkih krugova ima usko shvatanje onoga šta tačno čini anarhistu, šta je anarhistički projekat i kako će transformacija anarhističkog svijeta izgledati. Bilo da su Zeleni ili Crveni, Komunisti ili Individualci, Aktivisti ili Kritičari, anarhisti provode onoliko vremena braneći svoje spekulativne pozicije povodom ovih komplikovanih pitanja koliko uče o tome šta imaju ponuditi – posebno ostalim anarhistima.
Kao rezultat toga, mnogi smatraju da će voljeti svoje projekte, političke i društvene, van anarhističkih krugova. Ili ne misle da je njihov projekat posebno zanimljiv anarhistima, ali vjeruju da nije ništa manje bitan (u najprograsivnijem anarhizmu) ili ne uživaju posebno u društvu anarhista i napetost dok rade sa njima se podrazumijeva. Oba razloga su gotovo u potpunosti odgovorna zbog dubokog nepovjerenja anarhista prema programima drugih anarhista.
Jednom je postojao anarhistički poziv za “Anarhizam bez pridjeva” koji se odnosi na doktrinu koja toleriše suživot različitih škola anarhističkih misli. Umjesto kvalificiranja anarhizma kao kolektivističkog, komunističkog ili individualističkog, anarhizam bez pridjeva odbija ekonomska rješenja post-revolucionarnog vremena. Umjesto toga, anarhizam bez pridjeva tvrdi da je ukidanje vlasti, a ne prepiranje o budućnosti, od primarne važnosti.
Danas postoji onoliko (ako ne i više) podjela o tome kako bi ukidanje vlasti trebalo izgledati, koliko postoji podjela po pitanju ekonomskog programa za Nakon Revolucije, 120 godina prije. Anarhistički aktivisti (‘organizatori’) vjeruju da će moć-odozdo srušiti vlast. Klasna-borba anarhisti vjeruju da će radnička klasa okončati autoritet kapitalističkog društva. Kolapsisti vjeruju da će ekonomski i ekološki uvjeti dovesti do društvene preobrazbe i okončanja vlasti.
Onda, ipak, mnogi anarhisti ne vjeruju da je ukidanje vlasti od primarne važnosti za anarhiste, uopšte. Njihovi argumenti su da se vlast ne može jednostavno shvatiti (i kapitalizam i država i niti jedno od ovih). Da anarhisti nemaju (političku, društvenu, ljudsku ili materijalnu) moć da unište, a autoritet se pretvara u nešto više difuzno od kraljeva i monopolista iz 19. stoljeća. Ako se autoritet može najbolje razumijeti kao spektakl, danas, onda je i difuzan i koncentriran. Ova flesibilnost na strani društva spektakla je rezultiralo u nastojanju da se uništi vlast (i prakse mnogih anarhista), za vlastitu korist, da se shvati kao utopijska i (spektakularna) smiješna.
Anarhisti svih oblika su saglasni da su revolucionarni programi pali za krako vrijeme od ukupnog oslobođenja. Ljevičari vjeruju da su programi vjerovano bili dobri, ali da su uvjeti i vrijeme bili loši. Mnogi anarhisti vjeruju da je vrijeme Programa gotovo. Te perspektive su zastupljene u istoriji anarhizma i izvoru beskrajnog spoticanja u osnivanju i sastajanju anarhističkih grupa.
Istorija treba koristiti za pružanje konteksta tih različitih perspektiva ali se, umjesto toga, vidi kao pružanje dokaza za jedne ili druge. Umjesto da pokušamo razumjeti jedne druge, komunicirati, mi koristimo priliku našeg neuspjeha za popravljanje naše pozicije i prepianja oko smanjenja prinosa.
Ako anarhija nema putnu mapu, onda mi (kao anarhisti) možemo slobodno raditi zajedno. Naši projekti ne bi mogli biti na istoj skali kao generalni štrajk ili čak zaustavljanje poslovanja u gradskom području, ali će biti anarhistički projekti. Anarhija bez putne mape ili pridjeva bi mogla biti ona u kojem je kontekst odluke koju donesemo naše lično stvaranje, a ne nešto nametnutno. To bi mogla biti anarhija sadašnjice, a ne nade za neki drug dan. To bi značilo teret uspostavljanja povjerenja prema onima koji imaju zajednički politički cilj (ukidanje države i kapitalizma), a ne na one koji nemaju cilja uopšte ili čiji je cilj oprečan anarhističkom.
Anarhija bez putne mape ili pridjeva ne ignoriše razliku, ali je stavlja u kontekst kojem pripada. Kada smo suočeni sa trenutnim ekstremnim napetostima, kada je će se sve što poznajemo uskoro promijeniti, onda možemo izabrati različite vilice na cesti. Do tada, anarhisti trebaju pristupati jedni drugima sa naivnošću sa kojom pristupamo svijetu. Ako vjerujemo da se svijet može i treba promijeniti u radikalnom smjeru od onog proputovanog nekoliko 1000 godina unazad, onda bismo trebali imati određeno povjerenje prema onima koji žele iste stvari.
