Nećete rijetko čuti u određenim anarhističkim krugovima poziv da se ne djeluje po ikakvim instinktima. S obzirom da jako mali broj ljudi zapravo razmišlja o onome što rade, možemo li tvrditi da većina ljudi djeluje instinktivno? Moža — pod pretpostavkom da imamo nagone za sve — naš najveći instinkt je da radimo najlakše, što uključuje i najmanje izazova, da bi se prilagodili ovom društvu.
Međutim, ono na šta zagovornici instinkta zapravo pozivaju je da pojedinci otkrivaju svoje želje i djeluju na osnovu njih. I to je također previše pasivno. Svak društvo stvara unutar pojedinca želje — način željenja — koji odgovara tom društvu. Ako neko otkrije želje, one mogu biti samo one koje su kreirane u osobi socijalnim treninzima, a ne vlastitim željama.
Dakle, anarhista koji govori o svojoj slobodi da ispuni svoju želju za Ben&Jerry sladoledom, takva želja nije ništa drugo nego saglasnost za robnu potrošnju. Mi koji želimo uništenje ovog društva i stvaranje novih načina interakcije moramo svjesno i namjerno djelovati, a ne pasivno slijediti bilo šta. Moramo postati kreatori naših želja — namjerno ih stvarajući izvan kalupa robne potrošnje. U tom svjetlu, granice automatizma kao buntovnikovog načina života postaju vidljive. Trebaju se samo posmatrati automati na cestama, u uredima i fabrikama, te u centrima sa svojim ostakljenih izrazom kako bi se vidjelo da automatizam nije dovoljan sve dok ovo društvo postoji.
To previše lako stvara banalne navike, ponavljanje obrazaca. Ovo nije odbacivanje potencijalne objektivne šanse (niti korištenje automatizma kao jednog alata među mnogima), već prepoznavanje potrebe za oduzimanje nečije pune svijesti koja je u stanju da se shvati sa trenutkom spontane inteligencije i načina djelovanja u tom trenutku. Bili smo mjesečari predugo … Idemo probuditi radost avanturističkog, pobunjeničkog življenja.
Tekst preveden sa: “Consuming Fire”, by Wolfi Landstreicher (Inter Arma)
