Nihilistkinja-anarhistkinja se ne mora pretvarati da pripada Historiji ili Pokretu, već odlukama kako će njen život izgledati na njen način, sa metodama koje ona sama odabere sa bliskim osobama oko nje. Ona se ne pravda zašto se organizuje sa grupom 2-3 bliskih prijatelja. Njen kreativni izlaz cirkulira na nivou koji ona odabere i predviđa, koji su stvorili oni koji su se odlučili da između njih bude zajedničkih aktivnosti ili korespodencije. Zna da joj ilegalnost i neformalnost odgovaraju i nema prividne demokratije, masovnih žalbi, masovnih akcija. Život purža prostor za njene već promišljene akcije. Ona je postala gužva, a u njoj je anulirano vrijeme i društvo, ona može učiniti sve što želi, ako u to stavi um i prihvati posljedice. Niko ne izlazi iz života živ. Živjeti ili umrijeti, i držati život neprijateljima u svojim rukama, stisnuti okidač – ili ne, ako ona to odabere. Njen život je njen. Ona nije žrtva nego agresor. Neprijatelj će živjeti i umrijeti po njenom vlastitom izboru, ne njegovom. Sve odlučuje svojom voljom, koja je samo njena. Ona nema strategiju osim osuzimanja svojih mogućnosti, i nema taktike, ali njeno dostojanstvo i odlučnost uspijeva da prevagne.
Uz metode koje su prikladne svakom pojedincu, povezane kroz akcije, a ne identitet, ona slijedi svoje loše strasti do pakla, i ne postoji ništa što bilo ko može učiniti povodom toga.
[My Own’ #6 by Apio Ludd; November 22, 2012]
