Zločin je snažno pokazivanje punog, cjelovitog i bogatog života, koji se želi slobodno širiti i uživati preko svakog pravila i preko svake granice, ne priznajući prepreke ni u ljudima ni u stvarima…
Baš ova estetska strana zločina spašava ga, sublimira ga, uzvisuje ga na razinu bistrog i blistavog svjetla pravog remek-djela.
T. Brunetti
I
Crna se kronika torinskih novina, od 26.9. ove godine, morala i željela baviti hvatanjem petorice naših poznatih drugova koji su pali u kaljava ždrijela policije, dok su se — po »točnim informacijama« koje su stizale iz iste — vozili »vrlo elegantnim automobilom«, dobro naoružani bombama, Browningovima, i divnim pištoljima-mitraljezima da odrade poslić od dvjesto i više tisuća lira!
To je, ukratko, bitni sadržaj svih dugih i beskrajnih redova sramotne i proste proze, pompozno iskićene policijskim izmišljotinama koju su torinske novine 26. ovog mjeseca objavile o smjelom propalom »posliću«.
Komentar — naš komentar — o torinskom djelu, slijedi: »Sama je torinska policija organizirala »poslić« koristeći svojeg pakosnog plaćenog provokatora — to jest šofera koji je vozio isti »okrivljeni« automobil — za slavu, karijeru i lovu«.
I naš je komentar poduprt dokazima i činjenicama. Nije ni moguće, s druge strane, da su ovi dokazi i činjenice izmaknuli pažnji svih koji su, čitajući kroniku tih dana, vidjeli na koji način se odvilo »pustolovno« hvatanje petorice anarhista…
II
Osim što su petorica naših drugova, koji su pali u podlu i kukavnu zamku koju im je smjestila policija, zaista žrtve podmuklog šofera koji ih je izdao i prodao, u petorici je bio i lijep i muški lik De Luisia, romantična i strastvena narav buntovnika i junaka, čiji život predstavlja čitav jedan spjev smionih borbi i svjesnih pobuna, i možda rijetki anarhisti su uspjeli tako nešto zapisati djelom u knjigu svojeg proživljenog života.
Drug De Luisi Giuseppe je bio — nakon svih ogorčenja, razočarenja i borbi iskušanih u svjetini — »terorist« i eksproprijator. I danas želim govoriti o Njemu. O Njemu i o eksproprijatorskom principu junačkog anarhizma.
Mnogi drugovi neće nas podržati, mnogi neće nas razumjeti, to je istina, ali s naše perspektive ovaj razlog nije dovoljan da nas uvjeri da moramo ušutkati naš ikonoklastički glas i naš nepristran krik, i vezati bila naše buntovničke misli.
Nismo ni luđaci ni majmuni, nego smo anarhisti, i anarhisti dobre rase.
III
Neki — mnogi, previše — među onima koji su angažirani na našoj strani i koji uživaju privilegij — bijedan i tužan privilegij — da ih većina smatra — većina, i na našoj strani, je na žalost jedno stado — kao jedini i pravi čuvari svete vatre koja gori i pucketa na mističnom oltaru svete Vestalke, Sv. Anarhije — već duže vrijeme, predugo vrijeme, viču da mračno doba junačkog anarhizma je na svu sreću zašlo, da je napokon došlo vrijeme da više ne budemo pod utjecajem mračnih i tragičnih likova Henrya i Ravachola, da je buntovnički automobil Julesa Bonnota bio samo tragičan i tužan izraz anarhističke dekadencije spojene s nekom intelektualnom degeneracijom buržujskog morala; da krađa nije i ne može biti anarhističko djelo, nego neki nusproizvod istog buržujskog morala; da…
Ali čemu nastaviti? Stanimo, dakle!
IV
Za nas, tri su anarhistička razloga koji brane teroristički čin i individualnu eksproprijaciju.
Prvi razlog ima društveni, sentimentalni i ljudski karakter i obuhvaća krađu kao nuždu da pojedinac materijalno preživi, komu, unatoč tome što ima istu narav kao žrtvena životinja spremna za svako žrtvovanje i svaku odanost, društvo svejedno uskraćuje bijedna sredstva za još bjedniju egzistenciju.
Ovaj pojedinac, s kojim sadističko i bludno društvo se zabavlja — svirepim igrama svoje zvjerske perverznosti — i progoni na zadnje stupnjeve ljudske degradacije sam Errico Malatesta — koji se zasigurno ne može optužiti da ima poganski, Dionizijski, Nietzchevski pojam anarhizma — priznaje da krađa, osim što je pravo, može biti čak i dužnost.
Da budem iskren, da bi priznali ovakvu vrstu krađe, čini mi se da nije ni neophodno da budemo anarhisti.
Od Victora Hugoa do Zole, od Dostojevskoga do Gorkoga, do Turgunjeva, Korolenka i cijelog dugog niza umjetnika i pjesnika, romantičnih ili realističnih, humanističkih ili novokršćanskih, priznali su, objasnili i opravdali ovu vrstu krađe, o kojoj su čak stvorili prava remek-djela umjetnosti i ljepote, na čijim stranicama treperi i dršće najliričnija od svih ljudskih samilosti.
Nisu je samo umjetnici, pjesnici i romanopisci objasnili i opravdali, nego čak poznati pravnik Cesare Beccaria, nakon što je priznao da »zakoni, u sadašnjem stanju, nisu ništa drugo od mrskih privilegija koji određuju počast svih u korist nekolicine«, tvrdi da »krađa nije zločin urođen u čovjeku, nego izraz bijede i beznađa, zločin jednog nesretnog dijela ljudi kojima pravo vlasništva dopušta samo okrutnu egzistenciju«.
O tom prvom razlogu za krađu nema dakle — vjerujemo — daljnje potrebe da duže dokazujemo ono što baš više ne treba da bude dokazano.
Možemo jednostavno dodati da za čovjeka koga društvo liši kruha, ako jedan zločin postoji, to je onda ne ukrasti, ili ne biti u stanju ukrasti.
Znam, nažalost ima još zlih propalica s ljudskim izgledom, koji slave i pjevaju o »velikoj« vrlini »poštenih siromaha«.
Kao što kaže Oscar Wilde, oni su se dogovorili s neprijateljem za svoju osobnu korist, prodajući svoja prava prvorodstva za malo bezvrijednih para.
Za nas biti siromašni — i »pošteni siromasi« — znači biti neprijatelji — i najodvratniji neprijatelji — svakog oblika ljudskog dostojanstva i svake više osjećajnosti.
Što može prikazati neki »pošten siromah«, osim najnižeg oblika ljudske degeneracije?
V
»Rat je nešto drugo. Po naravi ja sam borben. Napad je jedan od mojih nagona«. Tako kaže Friedrich Nietzche, snažan i uzvišen pjesnik volje i junačke ljepote.
Drugi anarhistički razlog koji brani teroristički čin i eksproprijaciju, junački je razlog.
Junački je razlog koji smatra krađu kao oružje sile i oslobođenja koga se može latiti samo ona smiona manjina ljudi prepunih snaga koji, iako pripadaju klasi ozloglašenih »proletera«, imaju narav snažnu i krepku, bogatu slobodnom duhovnošću i samostalnošću, koja ne može prihvatiti da bude okovana na kladama nijednog ropstva, ni moralnog, ni ljudskog, ni društvenog, ni intelektualnog, a nipošto ekonomičnog, koje je najponižavajućija vrsta ropstva, najuvredljivija i najgadnija, koje je nemoguće trpjeti kada u venama teče zdrava krv, lavovska i drhtava; kada u duši grmi tragičan bljesak tisuća bijesnih oluja; kad u duhu pucketa neugasiva vatra stalnog obnovljenja; kada u mašti blistaju sjene tisuća nepoznatih svjetova; kada u mesu i u srcu udaraju drhtava krila tisuća neispunjenih želja; kada u mozgu sijeva junačka misao koja žari i uništava sve ljudske laži i društvene konvencije.
Ove sitne manjine koje pucaju od snaga, koje imaju dionizijsku i apolonsku narav, sad sotonske sad svete, uvijek aristokratske i neprilagodljive, prezirne i antisocijalne, sumanute plamenom anarhije, predstavljaju velike vječne lomače gdje svako ropstvo gori i umre.
Uvijek su ove naravi, tajanstvene i enigmatične, ali uvijek anarhističke, hotice ili nehotice, pisale krvavim i vatrenim slovima, strastvenim i ljubavnim, slavnu i trijumfalnu himnu pobune i neposlušnosti koja krši pravila i zakone, morale i oblike, tjerajući grubo i teško čovječanstvo uvijek naprijed kroz mračne korake stoljeća, prema onom slobodnom ljudskom zajedničkom životu, u koji oni možda više ne vjeruju; uvijek su bili oni blistave baklje koje su bacile u turobnu društvenu tminu fluorescentno svjetlo nekog novog života; uvijek su bili oni veličanstveni najavljivači revolucionarnih oluja, koje poremećuju svaki društveni sustav u kojem se svaka nekastrirana slobodna individualnost osjeća da se mrsko guši.
VI
Ako anarhistička filozofija — koja proglašava autokraciju pojedinca na oligarhiju aveti — ima svoje fluorescentne korijene zakvačene na ovoju najdubljeg i najtajanstvenijeg ljudskog osjećaja, i gasi žeđ na besmrtnim izvorima ljudske misli, ima i svoje bujne i zelene grane, visoko na sunčevoj slavi, gdje pjeva, među bučnim kontrastima vjetrova, tragičnu ljepotu svojih junačkih i razbarušenih protagonista koji imaju noge na crijevima i mozak u suncu ideje.
Zato, osim nabrojena dva razloga, i treći razlog višeg stupnja brani junački i eksproprijatorski anarhizam: estetski razlog!
Ustvari, »anarhist djela« je jedna tako sugestivna i očaravajuća figura, čija tajanstvena, složena i duboka psihologija je poslužila ne malom broju genija tragične umjetnosti za proričuće i stvarajuće gradivo junačkih spjevova punih zdrave besmrtne ljepote.
I budući da između zločina i intelektualnosti nema nekompatibilnosti, kaže Oscar Wilde, logično je da »anarhistički zločin« može se smatrati isključivo kao zločin više vrste: gradivo i vlasništvo tragične umjetnosti, a ne »crna kronika« da bi se ugasila požudna i jezovita žeđ grubog i životinjskog puka, kobno zavedenog.
VII
»Da sam učinio zločin — viče Wolfgang Goethe — onaj zločin ne bi se više moglo nazivati ovim imenom«. I Corrado Brando u Più che l’amore: »Ako je ovo moj zločin, neka se sve vrline svijeta poklone ispred mog zločina«.
I kao njemački pjesnik i dannuncijevski junak, tako i anarhist viče. Jer anarhisti je snažan sin života koji oprašta zločin, uzdižući time Mater.
VIII
Što ima veze ako danas, jučer i sutra, moral — ova zločesta i vladajuća Kirka — zove, zvala i zvat će »grijehom«, »svetogrđem«, »zločinom« i »ludošću«, junačko pojavljivanje smjelog pobunjenika koji, riješen da se uzdiže iznad svakog zamrznutog društvenog poretka i preko svake predodređen granice, želi potvrditi — svojom silom — neobuzdanu slobodu svog ega, da pjeva — tragičnom ljepotom činjenice — puno i anarhističko veličanstvo cijele svoje individualnosti, u potpunosti oslobođene od svake dogmatične aveti i od svakog društvenog i ljudskog konvencionalizma, koji je stvorio jedan još lažniji i odvratniji moral, ispred kojeg samo strah i neznanje se klanjaju?
Dobro i Zlo, kao što ih danas puk cijeni, i narod i tlačitelja naroda tumače, samo su prazne — iako zastrašujuće — aveti protiv kojih mi uputimo, s punom i zrelom savjesti, cijelo naše bezbožno nepoštovanje, sastavljeno od nemilosrdne stirnerske logike i bučnog, uzvišenog i vedrog smijeha Zaratustre.
Na pločama nove ljudske vrijednosti mi pišemo našom krvlju — koja je vulkanska krv dionizijskih antikrista i novotara — neko drugo dobro i neko drugo zlo.
Tko to ne zna?
Mi smo kao vjetar na visokim planinama kad se nenadano pojavi iz tajanstvenog kaosa svojih dubokih pećina da bi oplodio nevino svjetlo zore barbarskim, gnjevnim i bučnim zagrljajem svoje krepke i olujne naravi, da bi se kasnije uništio u titanskom naporu stvaranja i da bi se izgubio u beskrajnost.
I Radost i Bol koji proizlaze od ovog plodnog stvaralačkog zagrljaja, slavljenog ikonoklastičkim obredom u bezbožnom hramu najšire slobode, jesu Dobro i Zlo na kojima se diže slavoluk naše vrhunske anarhije, sinteze Snage i Stvarnosti, Ljepote i Sna.
Život je, za nas, jedan divlji cvijet koji treba brati na stravičnom rubu neizmjerljivih ponora.
IX
U helenističko tragičnoj duši našeg druga De Luisia Giuseppea, sva su tri gore navedena anarhistička razloga — etički, junački i estetski — trebala burno kovitlati zajedno zbijena, stvarajući jedan sam i jedini blistav element koji je pretvorio njega — sina noći — u jednog Demona-boga smjelosti i volje, nagona i snage. Čaroban Bog mudrih rynerskih parabola koji viče: »Volim te i želim te, moja nuždo!«, mora da mu je progovorio u tišini ove prve strašne i duboke noći, kad se je njegova duša zadržala između zore i sutona, između pogrebnog bdijenja i jedne mise za otkupljenje.
Onu noć kad se — progonjen, razočaran, gladan — povukao u sebe da bi svečano preispitao svoj način osjećanja i djelovanja. Vidio je svjetine koje je volio, i koje je htio osloboditi svojom krvlju, prolaziti ispred njegove vizije kao dug niz plašljivih i ovaca, koji se nikada ne bune, i kad se bune, bune se samo da bi našle novog gospodara ispred kojeg kloniti glavu.
I dok glas se dizao iz dubina njegovog duha vičući: »Uzaludnost!«, još jedan glas, još snažniji, se dignuo iz utroba njegovog najtamnijeg nagona i divlje ga je pozvao na radost strasnog življenja. On je poslušao ovaj zadnji glas i, kopajući grob u sumraku da bi pokopao leš svojih mrtvih zabluda, podigao se u novoj zori, s cijelim žarom nepomirljivog izazova.
I bio je On. Vihor je bio… Jedan Znak! Jedan oblak ispunjen olujom — jedan blijesak koji je prosvijetio put!…
Njegov je novi život bio kao planinski vjetar kad se nenadano pojavi iz tajanstvenog kaosa svojih dubokih pećina da bi oplodio nevino svjetlo zore barbarskim, gnjevnim i bučnim zagrljajem svoje krepke i olujne naravi, da bi se kasnije uništio u titanskom naporu stvaranja i da bi se blago izgubio u beskrajnost…
Iz stvaralačkog napora, koji ovi vrhunski Junaci Nevjere slave ikonoklastičkim obredom u bezbožnom hramu najšire i najistinitije slobode, izvire, kao dimeća krv, novo Dobro i novo Zlo, koje mi zapisujemo na brončanim pločama novih ljudskih vrijednosti.
I na granitnim hridima ovih novih vrijednosti se diže, slavno i trijumfalno fluorescentni luk naše nagonske Anarhije, tragična sinteza Snage i Stvarnosti, Ljepote i Sna!
X
Crna kronika torinskih novina 26. ovog mjeseca kaže: »On, De Luisi Giuseppe, nije bio jedan od običnih predgradskih pljačkaša, koji rastrgani i bosonogi napadaju prvog prolaznika, pokradu mu sto lira, idu u neku prljavu krčmu s prvom prostitutkom na koju naiđu i koja im vješto pomaže da potroše bijedan plijen razbojništva, da bi ih kasnije prijavila policiji, koja ih pak spremno uhvati i strpa ih u zatvor. Ne, De Luisi je bio neki novi Bonnot, mošta lukaviji, koji je organizirao goleme pljačke u najužem centru najvećih gradova, da bi se nakon toga povukao da živi svoj život u anonimnosti, rugajući se uzaludnim potragama policije, koja ga je aktivno tražila zbog jedne pljačke vrijedne nekoliko stotina tisuća lira na štetu jednog državnog činovnika koja se desila prije nekoliko godina, i zbog oružane pobune u jednom kafeu u Torinu protiv ljudi javne sigurnosti, kad je mnogo njih bio ozlijeđeno, dok je u toku iste borbe jednog njegovog druga, Milesija, ubila policija.«
Ovdje, za promjenu, trebamo iskreno pohvaliti plaćeničke novine, koje su nam, u neprikrivenoj namjeri da pokažu De Luisija mračnim bojama opasnog zločinca, uspjele dati skoro točan opis smjelog buntovnika.
Da, De Luisi — koji je prije puno godina već bio kriv da je bio (pošten) željezničar koji je organizirao svoje kolege podučavajući ih oslobođenju, kad ga je — zbog ove njegove »krivnje« — društvo strpalo najprije u zatvor, i kasnije mu uskratilo posao i bacilo ga na margine kao nezdravo smeće, on je prihvatio izazov i na marginama je postao junakom.
Junak koji ima srce ispunjeno snagom i ljubavlju, junak koji je znao trpjeti glad i sve nevolje da ne ponizi svoje dostojanstvo malim i lakim ulovom, junak koji je uvijek znao pružati — strastveno — svoju solidarnost drugovima manje smjelim ili manje sretnijim od njega; junak koji bi, sa stotinom njemu sličnih, bio u stanju da sruši jedan režim. On je volio opasnost kao sestru, i imao je u duši polet tisuće smjelosti.
I sad kad ga je neki gadan Juda Iškariot prodao crnoj torinskoj policiji i kad su ga pokopali — možda zauvijek — u mrak jedne ćelije, i uskratili mu da — zadnji put — žestoko brani svoju slobodu, mi imamo dužnost da ga ne zaboravimo.
Moramo strgnuti, jednom za uvijek, lažljive krinke koje previše nas još drži zalijepljene na licu i priznati da je on jedan od naših najboljih. Dosta s tom sramotnom komedijom naše solidarnosti samo »nevinima«. Ako je nevini zaslužuju, ima i krivih koji je još više zaslužuju!
Za nas »kriv« mora biti sinonim za Najbolji.
I jedan od najboljih, među nama, je bio baš De Luisi.
Njegove posljednje godine života su junački spjev o kojem bi samo umjetnost mogla kazati ljepotu i pjevati velik — mada mračan — ep…
Marginisti, sjetite se njega! Vi ste s Njim izgubili jednog od vaše najbolje braće: jednog koji je pokazao — primjerom čina — putove radikalne i duboke pobune koja pripada anarhistima negatorima.
[L’adunata dei Refrattari, godina II, br. 22, 7.7.1923.]
Hvala što ste objavili novi prijevod i što pratite http://anarhisticka-biblioteka.net/