Kolumna bivšeg anarhističkog – političkog zatvorenika Aleksandra Franckeviča, oslobođenog 3. septembra ove godine.
Danas se puno pažnje posvećuje političkim zatvorenicima i tome se ne treba čuditi. Politika u Belorusiji je tabu tema kojom se opasno baviti. Javna politička svijest je vrsta realne promjene.
Međutim, naša policijska država odvodi u logore (zatvor, prim. prev.)i kažnjava svoje protivnike odavno. I to ne samo zbog politike; represija satire širok spektar ljudi. Naime, vlada se obavezala da monopolizira sve: ekomoniju, politiku, sistemsku javnu kontrolu i infrastrukturu. To postaje vidljivo u logorima, kada smo suočeni sa preprodajom, istaknutim političkim i javnim osobama, predstavnicima nomenklature(1), pomiješanima sa racijama KGB-a.
Ponekad ljudi dolaze u situaciju priličnog potiskivanja razvoja političke svijesti. Postajanjem žrtve preraspodjele imovine i moći, udaranja po represvinim agencijama za sprovedbu zakona, osjećaju disanje Levijanta i onda su namjerno protiv zatvorske uprave.
Iznenađujući slučaj mi je donio Andrei Čelapoi. Moja kazna, možemo reći, se približavala kraju – imao sam 10 mjeseci do oslobođenja. U hladnim novembarskim danima u logoru su se pročule glasine o ‘žalbi‘ napisanoj upravi zatvora i zbog toga je poslan u kaznenu ćeliju na 30 dana. Doveden je iz IJ-15, i neki su već znali ostatke informacija o njemu. Odmah sam se zainteresovao za ovu vijest – on je mogao znati nešto o mom kolegi Nikolaju, koji je tamo već dugo vremena. Igrom slučaja sam dva dana kasnije stavljen u izolaciju. Tu sam prvi put razgovarao sa Andrejem.
Iako se naša komunikacija odvijala kroz dvoje vrata, noću, vrišteći, u surovim jedva ugrijanim ćelijama, odmah mi se svidio ovaj čovjek koji se razlikuje od prosječnog zatvorenika zbog svoje učenosti, i za prosječnog pritužitelja – zbog postojane političke pozicije.
Pozicija u zatvoru je vrlo rijetka stvar. Ljudi tamo u principu nemaju ideale i orijentacije. Dakle, puno je lakše da komuniciram sa nacionalistima (i oni sa mnom), unatoč činjenici da među nama ranije nije bilo nikakve komunikacije do borbe i uličnog rata. Kada se osoba ne uklapa u postojeći kalup, ne traži paket, koja je spremna da se tuče i čvrsto stoji iza svojih uvjerenja u moru licemjerja oko sebe, laži i oportunizma, takva osoba mora biti simpatična, iako se njena uvjerenja potpuno kose sa našim uvjerenjima.
Andrei – musliman. Ne, on nije Arapin, već Belorus – dugo je vremena bio u “Toloke” i sudjelovao u obrani Kuropata. Tečno govori beloruski – zbog čega je u više navrata bio napadan od strane uprave ( u određenim odjelima, svako ko priča beloruski je huligan, jer je beloruski jezik – pobuna). Andrei je bivši poslovni čovjek – imao je malu firmu, ali je DFR(2) pronašla nedostatak nekih dokumentata. Tada je optužen da nije izvršio transakcije za koje nedostaje novac. Moj zatvorski prijatelj se pokušao opravdati, ali uzalud, na sudu je teško uvjeriti ikoga u bilo šta.
Nakon što su ga zatvorili, Andrei se iznenadio zatvorskim svijetom, gdje je nepravda usađena u svakodnevni život. Osjetio je apsolutnu i čistu snagu u sebi i pokušao se boriti pomoću sistemskih metoda – žalbe.
Možemo pretpostaviti da je represivni odgovor na pismo pritužbe i izjave jednostavno posljedica nesposobnosti uprave. Međutim, čini mi se da je to samo zvuk politike. Njena je vrha otkriti i pokazati nezadovoljnog “kučkinog sina!”. Zatvorska uprava može poslat pritužbu tužitelji, ali i ne mora, može je uzeti i baciti u smeće.
Ne pamtim niti jedan slučaj kada se prigovor o uvjetima ili kršenjima prava od strane bilo kojeg policajca zapravo kaznio. Promatranje me dovelo do suprotnog zaključka: sve pritužbe zatvorenika na državne dužnostine proizvele su trud da se uzrokuje reakcija.
Nelagoda osvjesti u izolacionim jedinicama – ali ne previše, bez previše bolesti. Jedino što stvori ju ludo divljanje – pobunu (u različitim oblicima). Međutim, moramo se usuditi pobuniti, jer je to uvijek velika odluka, nijedna pobuna ne donosi rezultate koje je imala prethodna.
Andrei je to sve razumio – ali je bio samotnjak. Ostali zatvorenici su se često zastrašivali – ili pritiskom iz uprave ili pritiskom od drugih zatvorenika, regrutovanjem. Dakle, njegova pobuna je bila izražena u iskrenom pljuvanju organa državne vlasti.
Napisao je žalbu. Pisao je puno, obilno i bolno. Predao je cenzuru pisma neovisnim medijima. Za to ga, naravno, nije voljela nijedna uprava zatvora. U IJ-15 nakon šokantnog pisam predsjedniku, nakon čega je Lukašenko lično nazvao tužitelja sa zahtjevom da istraži (direktiva, vidimo da je dolazio u zatvor preko noći), Andriju, kao i druge potpisnice, i da ih smjesti u izolaciju na 30 dana. Sedam dana kasnije je došao k nama, u vukojebinu.
Ali, čak i tu, njegova avantura nije bila gotova. Sama činjenica da smo mi komunicirali je napela dužnosnke. Nakon glavne operacije, Andreja su pitali: “Kako ti možeš pričati sa njim? On je anarhist!”. Zaista, anarhisti imaju negativnu reputaciju, istražitelji ne razumiju da je on jednostavno osuđenik i kada je on osuđenik, tada se gubi sve, ovaj čovjek postaje obični zatočenik, ko i ja sam. Na kraju, Andrei je odveden u IJ-22, stupio u štrajk glađu tri puta, a moju momčad su odveli daleko od mene. Ta informacija nije procurila u medije, jer su planirali da mi oduzmu krug prijatelja.
Ja sam prebačen u PKT, oslobođen, i nisam se pozdravio sa njim. Oslobođen uz preventivni nadzor, sa Damoklovim mačem na vratu koji prijeti da će me vratiti u BelGULAG.(3)
Andrei će biti oslobođen tek u januaru. Ali, do mene je došla vijest da će i on također biti pod nadzorom, ali ne šest mjeseci – već dvije godine. O Andreju branitelji ne pišu, cenzurisana je štampa i o njemu se ne govori u Evropskom parlamentu. On je još jedan obični zatvorenik, jedan od onih koje osuđuju pravedno i za djela. Sud sastavljen od 12 glava – kao i obično, šablonski, administracija i tužitelj su tražili 2 godine, nakon što je sudac odredio konačno zasjedanje, koje je povuklo optužbe – i Andreju dalo njegovu ‘dvušku’.(4)
Dvije godine nadzora, zato što je pisao žalbu – komadić papira koji je tužitelj morao pročitati. Zato što govori na beloruskom jeziku. Za to što nije pokleknuo pred upravom ni u mojim najtežim danima kada je bio sa mnom u jedinici, i nije pao na policijske provokacije i nastavio komunicirati sa mnom i podržavao me.
Hiljade špijuna i agenata iz raznih službi je oslobođeno iz zatvora bez ikakve kontrole. Pod nadzorom policije, oni idalje kradu, otimaju i prodaju drogu. Jednom kada ste se usprotivili, odbili odustati i organizovano provocirali – postali ste “narodni neprijatelj.” Iako ne postoji narod – “narodnost” bez lica, ali vrlo svijetlih kontura i službe naroda, koji živi sa nama i oko nas, i tako se obično nečiji život pretvara u pakao.
Andrei ih se nije uplašio, ali je bio usamljen – tako je pisao ovom “narodu” kao odgovor na represiju. Za to, za žalbu višoj vlasti, čeka ga nadzor. Nadam se da će biti slobodan i da će donijeti ispravan zaključak.
Ovaj oblik “naroda” ne razumije tužni ton. On razumije samo jezik sile. A možemo li mi biti sila? Hoćemo li imati snage da se borimo? Ili ćemo sjediti dok Andrei piše pisma žalbe?
—
(1) Nomenklatura – sistem viših pozicija u birokratiji SSSR-a i drugih komunističkih država koje kontroliše odbor Komunističke partije.
(2) DFR – Državna kontrola
(3) BelGULAG – Gulag – bivši Sovjetski kamp za prisilni rad / Bel – Belorusija (“GULag” je skraćenica za skraćeni naziv Гла́вное управле́ние лагере́й и коло́ний – Glavnoye upravleniye lagerey i koloniy)
(4) Dvuška – dvica
