Vježba gađanja. 1979 – Abdulah Sidran
Bože, pa ja još nisam spreman! Toliko sam
vježbao dušu i evo: sav drhtim.
Sav drhtim,a znam – ubiću!
Koliko još samo hitaca probnih,
prije onog što slediće bubnu opnu svijeta?
Stablo predamnom: frca iverje i miris se smole
širi uokolo. Cvili zguljena kora hrasta, što
dah mu i smrt na čelu ćutim, dok ruka
odskače uvis. Treba duboko udahnuti vazduh.
Čeljusti me bole, i trnu, tako već dugo
stisnute vilice držim. Odjekuje šuma topčiderska,
prazni se šaržer i jednako prazni mi se duša.
Čemu se ovo učim? I bez mene jednako trajao
bi svijet, i druga se ruka dizala, istu
ispunjujuć svrhu. – Treba pucati, ne misliti
ni o čemu. Ponovo, nek ulazi metak u hrastovo
tijelo, ko u matericu! Kušah li, Bože, išta
od svijeta? Tako sam gladan, i tako sit
u istom času. Tako odlučan i tako slomljen.
Bolesna je ovo žudnja, ali mrtav, znam,
pucaću od zdravlja. Sad moram biti miran
trajaće kratko, ko vađenje zuba. Potom, sve
će mi biti svejedno, jer drukčije biće sve
u stropoštanom svijetu. – Sa stabala, u strahu,
prhnule su ptice. Cjelivam vrelu cijev
revolvera i, evo, miran sam sasvim. Samo
mi se plače. Silno mi se plače.
– Abdulah Sidran
***
Historijski izvori koji su poslužili kao osnova Sidranovih pjesama o sarajevskom atentatoru su izvještaj sa sudjenja Gavrilu Principa i knjiga Vladimira Dedijera, Sarajevo 1914. Naslov prve pjesme je Brauning 7,65. Vježba gadjanja. Drhti Gavrilova ruka. Ukratko, radi se o nekoj vrsti buncanja, grozničavog monologa naratora koji par sedmica prije atentata, u topčiderskoj šumi u blizini Beograda, vježba gadjanje iz pištolja, pucajući u borove.
