Maske su pale. Zubi iza osmijeha su već počeli da se razbijaju i žvaču meke dijelove. I to nije represija, ubijanje ili progon. To je ono što tiho trune i priprema meso za jelo koje slijedi. Ravnodušnost, strah, požuda, lijenost. Sporo, ali stalno ponižavanje do granica mita riječi kao što su hrabrost, odgovornost, vjera, ideja i integritet. Gubitak bilo kojeg traga i karakteristika koje ovog dvonogog sisavca čine odgovornim i sposobnim za velike stvari. Prošlost postaje spas, dok je budućnost krivi marš noćnog čovječanstva.
I još nešto se u ovoj strvini nije promijenilo još uvijek, nešto što se još uvijek opire. Glas koji se uzdiže do Ne, neću biti karika u lancu koji nas vuče na dno. Čvor na užetu koji onog koji je počinio samoubistvo, donositelj i pomagač širenja kuge. Ja mogu nestati, ali niko drugi sa mnom.
Tako da te, ne samo, sitne eksplozije, koje kvare zabavu, okrećem srcu, mislima i rukama. Da ih prigrlim, učim i dam. Za sve drugove, posebno one koji su tretirali vatru svim raspoloživim sredstvima, spaljivanjem ruku i očiju, čuvanja i njegovanja dok nije postala spremna da raširi svoja krila.
Za R.O. CCF “Drugovi, neka vaš bijeg postane i ‘moj'”
P.H.
Komotini 27/01/2014
Inter arma / Prevod: Anarhočaršija
