Država kao velika korporacija

Parlament

Država je porodična firma sa godišnjim prihodima od desetak milijardi dolara (za usporedbu, godišnji prihodi Intela – 15 milijardi dolara, Apple – 45 milijardi dolara). Na čelu korporacije je upravni odbor koji čine ministarstva i rukovodioc komiteta Vijeća ministara. Oni nisu vlasnici firme, već samo top menadžeri. Bilo ko od njih može biti bilo šta sutra. Samo je jedan pravi majstor – Porodica. Srednji nivo korporativnog upravljanja (implementatori projekta) čini oko 1 000 ljudi. To su ljudi u čijim rukama se nalazi barem nekakva značajna snaga. Niži nivo čini – izvršno osoblje, koje sprovodi korporativnu politiku na terenu. Ukupno, aparat korporacije čini oko 90 000 funkcionera. Ovo je vladajuća klasa u zemlji.

Aparat je dizajniran da obavlja dvije zadaće u isto vrijeme, u ime korporacije:
1. Računovodstvo, kontrola, prikupljanje poreza od svih djelatnosti u zemlji
2. Koroporativna sigurnost i socijalna opresija.

Najprofitabilniji sektor korporacije – prerada i prodaja ruske nafte i naftnih derivata, kalijevog gnojiva, strojeva, mesa i mliječnih proizvoda, te hemijska industrija.

80% nekretnina je u vlasništvu države, 20% u privatnom vlasništvu. Rast privatnog poslovanja porodica guši. Prvo, zato jer je državno laške opljačkati. Najveći komadi idu direktno porodici. Drugo, zbog interesa aparata korporacije. Zajedno sa korporativnim pogodnostima i povlasticama za upravljanjem, osoblje je voljno da primi svoj dio prihoda u zamjenu za lojalnost. U toku su legalne i ilegalne pronevjere, mito, podugovoranje, nepotizam itd. Shema pronevjere je dovedena do savršenstva. Porodica je zadovoljna time. Treće, privatizacije, ipak, i obećava direktnu korist, dovodi do povećanja broja buržuja, odnosno privatnih i samostalnih pojedinaca. Opasnost vreba iza činjenice da buržuji (po svojoj prirodi) ne žele podijeliti ništa sa drugima, time nužno odbacuju dijeliti išta sa porodičnom korporacijom. Budući da je velika, posjeduje sposobnosti, volju i sredstva, buržoazija traži da se ujedini sa liberalnim političkim pokretima (opozicijom) i / ili dijelom korporativnog aparata. Cilj – uništiti porodicu i uspostaviti kolegijalni organ jedinica kontrole, odnosno Parlament. Porodica ne može eliminisati privatni sektor, jer je on komercijalni – radni aparat, kroz koji popunjava rupe u ekonomiji.

Na samom dnu je, ispod korporativnih strojeva i industrijskih subjekata, broj stanovnika. Taj broj apsolutno ništa ne znači, jer uglavnom ovisi o proračunu i državnim preduzećima. Stanovništvo je vječita glavobolja korporacije, jer zahtjeva kolateralnu štetu u obliku plate, beneficija, zdravstva, prometa, obrazovanja i slobodnog vremena. Problemi počinju kada masa počne pokazivati svoje nezadovoljstvo. U suštini, nezadovoljstvo i nemiri sami po sebi nisu opasni za korporacije. Oni lako mogu da ih preplave sigurnosnim snagama. Samo interventna ima 14,5 zaposlenih na 1000 stanovika. Međutim, nezadovoljstvo može da iskoristi buržoazija i liberalne političke snage. Zato porodica na svaki način guši bilo kakve manifestacije civilnog društva, kako se ne bi formirale stabilne liberalne snage, potajno kažnjava sve aktiviste i opoziciju (primjerice – otkaz i sl.)

Nemirno stanovništvo je trajna šteta. Po lancu logike slijedi: Nezadovoljstvo – nemiri – štrajkovi – bunt – revolucija. Većinu korporacije nije ni strah od liberalnog utjecaja na mase ili frustracije mase u bilo kojem obliku, uopšte. Ako ljudi shvate da je ovaj začarani krug od njih stvorio samo masu običnih radnih ljudi sa bar kodovima, bez glava, pretvorio ih u ništavilo i oni u tom momentu osjete vlastitu snagu, u tom momentu se stanovništvo pretvara u narod. Narod – to je društvo koje je svjesno samog sebe, svoji prava i svojih interesa. I teško se Porodici ako narod iskoristi svoju moć!

Svi političari u svakom vremenu oprezno igraju na “narodnu kartu” u svojim igrama. Poleđina karte je socijalna revolucija. I nemoguće ju je ukrotiti. Nije ni čudo što su Lenjin i Trocki govorili da su popularni ustanci opasniji od svih bijelih armija zajedno u kombinaciji.

Stoga korporacija radi sve kako bi stanovništvo ostalo ravnodušno na politiku. I zbog toga postoji druga funkcija, korporacijska sigurnost i socijalna opresija.

U korporaciji postoje posebne institucioje koje na temlju savremenih znantvenih otkrića uticati na raspoloženje mase. Putem uspješne manipulacije socijalne politike, korporacija upravlja masom godinama i osigurava relativnu ravnodušnost.

Jedan takav mehanizam je – državna kontrola, koja prima specifične upute odozgo. Ovaj sistem socijalnog ugnjetavanja tjera ljude:
1. vrijednostima konformizma; kada se ljudi boje i srame da razmišljaju drugačije od većine
2. vrijednostima konzumerizma; gdje je lični razvoj vezan sa stopom upotrebe materijalnih dobara
3. vrijednostima nacional-patriotizma; kolektivno vođenje ljubavi sa korporacijama, suosjećanje sa njome, identificiranje sa vladajućom klasom, gledanje na druge stanovnike kao na neprijatelje, javno i(li) tajno.

Socijalno ugnjetavanje uključuje i umjetno održavanje stalnog deficita, osjećaja unutrašnje i vanjske prijetenje kako bi odvratili ljude od stvarnog razumijevanja problema i uzroka tih problema.

Kako bi nametnuli destruktivne vrijednosti, tu je i svakodnevno ispiranje mozga lažima putem medija, kroz koje korporacija aktivno sprovodi politiku alkoholizma i narkomanije stanovništva. Prvo – pravno, kroz monopol nad prodajom alkohola i duhanskih proizvoda. Drugo – ilegalno, kroz laboratorij i distributere (da, to je tačno!). To donosi mnogo novca i isplativ je socijalni alat.

Idealna Porodica bi željela imati:
1. apsolutno vjeran korporativni stoj koji ne zakazuje
2. buržoaziju koja se ne žali
3. formalno izvedivu opoziciju, sa natpisom “civilizovan” svijet
4. poslušnu stoku umjesto naroda, koja je u stanju da prati čitavu degradaciju

Ljudi su za korporaciju potrošna roba. To je uvijek nužno od beskrupuloznih karijerista koji su spremni da se popnu na kosti i popune vladajuću klasu, koja mu je priuštila potrebnu edukaciju i pomogla mu da odbaci svijest. Ostali će se degradirati, emigrirati…

Ipak, pored lukave socijalne i kulturne manipulacije i depersonalizacije, koju osigurava javni sektor, ključni instrument u ugnjetavanju stanovništva igra kazneni siste, tj. operativni razvoj, istraga, tužiteljstvo, sudovi, “popravne” institucije. Imamo detaljno analiziran sistem istrage. Kazneni sistem proizvodi 45% (najmanje) recidiviranih slučaja. Očito, sistem se igra zločina kako bi obezbijedio svoje postojanje. Naša sudbina je gorivo za kaznene organe. Prednost ima “brzina ciklusa”:od građana do zatvorenika, opet, opet i opet. Zaista, profesionalni kriminalci ili oni kojima je kršenje zakona stil života i glupani, idioti se relativno blago kažnjavaju. Ali je ogroman broj zatvorenika čija djela nisu povezana sa kriminalom kao takva, i oni dobivaju velike kazne, jer ih kazneni sistem ne može razumjeti. Zašto? Odogovor nam je jasan ako dodamo sliku socijalne politike korporacija sa slikom psihološkog tipa tzv. “teškog kriminalca” (3-6 godina i 20-25 godina). U najvećem slučaju – i to je svima očito – to su ljudi koji su najaktivniji, provokativniji, inteligentniji i, najvažnije, ti ljudi su nešto više od prosječnog stanovnika zemlje. “Izgubljeni slučajevi”, kako bi rekli profesionalci. Zapravo su ti ljudi opušteni, jednostavni, ali mali nastrojeni istomišljenici koji su izašli van okvira gluposti i nerazumijevanja. Drugim riječima, “teški ljudi” – oni koji su u mogućnosti da djeluju i rizikuju, jer znaju svoju vrijednost i spremni su da se bore za nju.

Selektivno gušenje svijesti građanja, potencijalne buržoazije, društvenih aktivista, političara, poslovnih ljudi – to je uznemirujući i nepouzdani proces. To je učinkovitiji proces gušenja društva u cjelini, nego gušenje mase. To je korupcija i ekonomski plijen. Ti ljudi su opasni za korporacije, jer imaju jaku volju i intelekt. Blagodati izolacije na duži vremenski period su uništavanje čovjeka. I on vjerovatno neće biti u mogućnosti postići ono što su željeli: neko se lomi, neko odustaje, neko se razboli. Postoji termin u ruskom žargonu – “suzbijanje intelektualaca” – kojim se opisuje genocid nad ljudima. Tako bi to imenovali, kada ne bi znali za čitavu pozadinu problema – skrivanje aktivnih društvenih sila u cjelini.

Za 20 godina, kroz zatvore i radne logore je prošlo…. barem pola miliona ljudi! Sam zatvorski sistem, uzimajući u obzir “hemičarku” (uslovnu), kažnjeničke kolonije, i tako, to je ne manje od 1,2 miliona ljudi, odnosno, većina, tj. 60-70 000 zatvorenika godišnje. Ukupan broj radno sposobnih muškaraca je od 2-2,5 miliona u državi. To znači da je svaki drugi čovjek žrtva sistema, a jedan od pet (20%) završi u zatvoru (na duži period). Nacisti su vjerovali da će uklanjanjem 15% stanovništa u reproduktivnoj dobi degradirati naciju, a Trocki je, tokom suzbijanja pobune na rijeci Don, ponudio uništavanje istog postotka odrasle muške populacije. Kako protumačiti jednu takvu “slučajnost”? Ili korporacije ne razumiju šta rade? Razumiju. Svjesni su svega, rade na održavanju vlasti i spremni su za bilo šta!

I u zadnjih 20 godina – razboj društva je doveden do zastoja, kultura je oslabila, kao i moral, masovna nezainteresovanost, nedostatak otpornosti na vlast. To je to – duhovni genocid. Ali, treba samo malo pustiti stisak i vidjet ćete kako se Duh ponovno rađa.

Otkad korporacija postoji, kaznenopopravni sistem je doživio evoluciju. Sada je u potpunosti obnovio vještine i iskustva VČK-OGPU-NKVD od 30ih godina tj. masovnog pogubljenja, uglavnom istaknutom staljinističkom represijom. Nevjerovatna sličnost mnogih faza u razvoju represivnih organa tih godina i danas, ne ostavlja nikakvu sumnju da se politika Porodice ne temelji na iskustvima i metodama Staljina. Međutim, oni divljenje prema njemu (kao ni prema Hitleru) oni nikada nisu skrivali.

Prvo desetljeće 21. vijeka je obilježeno ubrzanjem i šikaniranjem opozicije, sužavanjem slobode govora i štampe, otklanjanje prosvjednika. Kada pričamo o ‘razbijanju kriminala’, pričamo o slamanju bandi kako bi se dočepali neformalnih (nedržavnih) kriminalnih skupina ili pojedinaca. To rezultira velikom uključenosti sigurnosnih snaga u zločinima. Trgovina drogom, prihodi od prostitucije, reketiranje, oružje, nakit – to rade svi policajci i svi službenici. Lopovi su se uništili. Konkurenciju treba ukloniti.

Prije ili kasnije smo morali doći u ovo stanje: policija, bezakonje, haos.

Danas, oko 47 000 ljudi se nalazi u zatvorima i na uslovnim kaznama. Uvjeti su jednaki uvjetima u ratnim logorima. Vrijeme je da to nazivamo pravim imenom, nema potrebe da mu se tepa – živimo pod okupacijom režima koji vodi bitku protiv ljudi zarad vlastitog obogaćivanja i svemoći.

Zima 2011

This entry was posted in Analize, Čitaona. Bookmark the permalink.