Istražni sistem je jednostavna noćna mora. Ključna tačka je stvarna moć koja leži u rukama istražitelja. Oni troše čitav razvoj, materijal za progon – i ne postoje ograničenja. Sve se temelji na ličnom iskustvu, logici i intuiciji tokom istraživanja. Pravna snaga je nevažna. Glavna stvar je stvaranje slike o događaju koji se odvio tako da on odgovara bilo kojem obliku kriminala. Njihov šef će odlučiti na temelju subjektivnih dojmova. Definisanje kriterija uspjeha je broj progona u njihovoj karijeri. Interpretirat će situaciju i okreniti u svoju korist, pokazati prisutnost kriminala kod onih koji su osumnjičeni. Razlozi za sumnju su subjektivno mišljenje. Sva osoba može biti osumnjičena i pritvorena na bar 3 dana, jednostavno zato što oni tako žele.
Onda dolazi trenutak istine. Po manje ili više valjanim dokazima možete biti optuženi. Zbog običnog opuška sa tragovima DNK (slina, znoj), mobilnog signala u blizini, prazne boce sa otiscima prstiju ili bilo kojeg drugog dokaza – oni imaju osnov za uhićenje i bacanje u zatvor. Za pozitivni ishod mogu iskoristiti i lične kontakte. Potom, za pritvor u trajanju od 2 mjeseca, potreban je samo potpis šefa. Nakon što je osoba uhapšena, klizi niz rampu ravno na kaznu. Od tog trenutka ide kroz sve faze sistema – formalnosti je sve više i više. Kada se slučaj otvori, on ide istražitelju. Iako se ova faza zove “preliminirna istraga”, u stvarnosti, istražitelj samo pregleda i priprema materijale u skladu sa zakonskim propisima. Indikator uspješne karijere istražitelja je broj osuđenih. Drugi važan indikator je u klasifikacija u skladu sa člancima o kaznenim postupcima (manje ozbiljni, ozbiljni, veoma ozbiljni). Stoga, svaki istražitelj želi da a) sjedne b) napravi najopasniji slučaj.
Najgora stvar od svega je da te činjenice nisu ništa tajno, neformalno: to je osnova kako bi bili unaprijeđeni. Nema veće katastrofe za istražitelja od oslobađajuće presude. To može dovesti do najtežih mjera kazne, uključujući i otkaz. Ako tokom preliminarne istrage istražitelj shvati da slučaj neće uspjeti, on će rastaviti slučaj na lakše članove.
Optuženi već pobjeđuje: apsolutno se izvući iz ove mašine za meso je gotovo nemoguće. Takav aparat generira sistem: učinkovitost uvjeravanja u Evropi 80%! U 37 godina je bilo 10% oslobađajućih presuda.
Kada istražitelj napravi slučaj, on ga šalje tužitelju. Samo u međuvremenu, advokat optuženog, napokon, može da izčita materijal. Prije toga, istražitelj može da otkrije samo neke osnovne stvari. Advokat je zapravo lišen svih građanskih prava i može učiniti vrlo malo. Tužiteljstvo je tu da provjeri predmet, ne da ga dovrši. Ono će odlučiti o činjenicama koje će doplivati na sud. Tužiteljstvo radi svoj posao bezbrižno. I na kraju, posljednja faza – sud. Sud, to je blef i performans. Sudija nikada ne vidi nikakve nedosljednosti ili nepravilnosti. Za njega je proces samo rutina. Čak i u slučaju kada je očita i logična kontradikcija, sudija se pretvara da ne postoji ništa neobično. On ne želi ići protiv toka, jer je sve spremno, sažvakano i posluženo na tanjur. Lakše je uvjeriti sudiju sa upitnim dokazima, a sudbinu čovjeka predati višem sudu (gradskom ili vrhovnom) koji služi za žalbu i prigovore.
Dakle, presudu zapravo pravi istražitelj. Tada sve ide kroz cijev, preciznije, kroz sistem brave: sa malim početkom, ali aktiviranim u sistem, pretvaranje niskog prosjeka u veliki prosjek, detaljan i temeljit.
Pitanje je kako pronaći tragove koji bi bili ‘dokazi’. Istražitelj će, ako ne nađe nikakav dokaz, počešati svoju pametnu glavicu i posegnuti za starim i pouzdanim metodama.
Svjedocima će se prijetiti da sa statusa “osumnjičeni” može da pređe na status “optuženog”. Klasična šema: svjedočiti i držati svjedoka kao partnera. Ako okolnosti slučaja ne uključuju saučesništvo, onda pritišću sa prijetnjama poput problema na fakultetu/poslu, uključujući i voljene.
Duga šema je složenija i pomoću nje se koriste iskazi drugih optuženih u zamjenu za lakšu kaznu. Radi besprijekorno na temelju člana 328. (droga). Uz pretpostavku da ovisnik čini jednu društvenu grupu, tako da svaki od njih, na ovaj ili onaj način, kupuje drogu za sebe ili je preprodaje drugima. Neka vrsta tržišta.
Na primjer, imamo 3 ovisnika sa nekoliko grama marihuane ili amfetamina. To se kvalificira po članku 328, dio 1 (do 3 godine, manje ozbiljan zločin). Dvojici od njih se može ponuditi uvjetna kazna, ako imaju sreće, mada se istražitelj ne mora držati dogovora. Dakle, oni ne moraju zamijeniti uloge, ali će treći, nakon njihovog svjedočenja, dobiti do 8 godina zatvora (proglašen krivim) ili 9 (ako ne priznaje krivnju). Takav je vir.
Najvažniji materijal za istražitelja je, naravno, izjava optuženog. Idealno – priznavanje krivnje. U tom slučaju, istražitelj će lagano napraviti slučaj sa puno samopouzdanja da ništa neće krenuti loše. Za dokaze, koriste još jedan set alata. Uglavnom se temelji na zastrašivanju. Dakle, “daj izjavu i bit će ti bolje”. Ili lažu, govore da “oni razumiju situaciju”, “vjeruju da niste krivi”, “učinit će sve da te oslobode, ali moraš dati izjavu kako bi ti pomogli, čovječe!” Uostalom vi ste “normalno dijete”. Ili prijetnje strahotama zatvora, tuberkulozama, prljavštini… Prijete i kompliciranjem tvog života. Glavni naglasak je na psihološko maltretiranje. Alternativna metoda je dugo ispitivanje, vikanje, psovanje, vrijeđanje, ograničavanje, izgladnjivanje, jako svjetlo.
Ako “izjava na brzinu” ne radi, bacaju te u sobu za ispovijedanje. Zatvorska atmosfera je u ranim danima teška, stvara osjećaj nesigurnosti, panike, ozbiljnosti, straha. Ali ta soba, ta soba je nesigurnost, strašna izolacija od svega – ona razbija obranu i hrabrost. Na narednim razgovorima se pretvaraju da ti žele pomoći, mogu upotrijebiti i nasilje, od prijtenji do oponašanja ili udaraca (šamar, udaranje po potiljku, u prsa, po nogama). Ozbiljno nasilje i mučenje najčešće ne prakticiraju (barem ne dok traje istraga). Takve metode su očiti kriminal. Rad i sloboda – niko to ne želi da izgubi. Iako, može biti iznimki. Nedostaje mi priče. Ljudi pate, ali nemojte odustati i misliti da ćete izaći kao pobjednik.
Čak i negativna izjava je nešto za njih. Stvarno, u slučaju fiksne izjave, to je već gotovo, od početka. Onog dana kada date izjavu, 80% slučaja je već gotovo. Uostalom, sve moraju da rade sami i traže jake dokaze. Da ne spominjemo činjenicu da će falsificiranje dokaza proći nezapaženo. Odbijanje davanja izjave je najučinkovitiji način i najpovoljnija pozicija.
Bilo kako bilo, kada je osoba uhapšena, šanse da bude oslobođena su jako male. Tri mjeseca u pritvoru je dug put i više podsjeća na kaznu u zatvoru. Ali oni koji su otkrili borbu i tragove, oni mogu sjediti godinu, dvije i više. Za to vrijeme, mnoge se stvari u životu promijene, izgube, razbiju, unište i zaborave. To je kao opaka kazna, kazna jer si se usudio ići protiv toka, usudio se dovesti autoritet u pitanje.
Da bi u potpunosti shvatili kako istražni mehanizam radi, dovoljno je reći samo da je to ključ u čitavom sistemu. Uvijek se postavlja pitanje “Zašto je toliko bitna istraga?”. Naziv te komponente je PLAN. Ne postoji službeno, ali zapravo određuje kvantitativni rad istrage. Suština plana je definirana brojem slučajeva koji su otvoreni u jednoj godini. Drugim riječima, istražitelj se vodi, ne samo zbog karijere, sljedećim motivima: daj maksimum kako bi zadovoljio normu. Ne biti pravedan, još manje profesionalan, ali svakako se igraj riječima i budi nemoralan i nenormalan.
Optužen – to je cilj režima. To je moral i to je pravda režima!
Literatura:
Idem u Magadan / “Еду в Магадан”
Igor Olinevič
Prevedno sa ruskog jezika
