Ustajemo u zoru. Brzinski idemo na posao, koristeći neke ubrzane načine kretanja, drugim riječima, zaključavajući se u više ili manje prostrana mjesta gdje obično nedostaje zraka. Sjedimo ispred kompjutera, tipkamo bez odmora kako bi prepisali pisma, od kojih polovina ne bi bila napisala kada bi to morali ručno pisati. Ili radimo na nekim mehaničkim napravama, proizvodnim objektima koji su uvijek isti. Ili se nikada ne mičemo dalje od motora koji mora biti osiguran ili čije funkcionisanje treba pratiti. Ili, konačno, stojimo ispred stanova i ponavljamo iste geste, iste pokrete, mehanički, automatski. Satima i satima bez promjene, bez ikakve reakcije, bez promjene atmosfere. Svaki dan!
I VI OVO ZOVETE ŽIVOTOM?
Proizvodnja! Još proizvodnje! Uvijek proizvodnja! Baš kao i jučer, kao i prekjučer. Kao i sutra, ako nas bolest ili smrt ne spriječe. Proizvodnja čega? Stvari koje su uglavnom beskorisne, ali o čijem se višku ne smije pričati. Kompleksni objekti od kojih mi dobijamo samo jedan, najmanji, dio. Proizvodnja? Ne znajući odredište svog proizvoda. Bez mogućnosti da odbijemo proizvoditi za nekoga ko nam se ne sviđa, bez mogućnosti da pokažemo barem individualnu inicijativu. Proizvodnja: brza, bijesna. Budući da je proizvodnja alat koji je preopterećen, istrošen do tačke ukupne iscrpljenosti, do tačke u kojoj se više ne može podnijeti.
I VI OVO ZOVETE ŽIVOTOM?
Krećemo u lov na kupce u jutarnjim satima. Tražeći ‘dobrog kupca’. Skakanje iz podzemne u auto, iz auta u autobus, iz autobusa na tramvaj. Pedeset posjeta dnevno. Preuzimajući na sebe probleme sa robom i trpljenje promuklog vikanja i omalovažavanja. Vraćamo se kući u kasnim večernjim satima, previše uzbuđeni, nemirni, što su svi oko tebe nesretni, bez ikakvog unutrašnjeg života, bez želje za boljim postojanjem.
I VI OVO ZOVETE ŽIVOTOM?
Trunemo između četiri zida ćelija. Osjećamo nepoznatu budućnost koja nas odvaja od nas samih, kroz ljubav ili zajednicu rizika. Ako budemo osuđeni, osjećat ćemo kako nam život bježi, kako ništa ne možemo uraditi da odredimo svoj vlastiti život. Mjesecima, godinama. Nemogućnosti da se borimo. Postajemo ništa više od broja, ismijavanja, mokre krpe, nečega reguliranog, praćenog, špijuniranog, iskorištavanog. Sve to u mnogo većoj mjeri od posljedice zločina.
I VI OVO ZOVETE ŽIVOTOM?
Nosimo uniforme. Godinu, dvije, tri, neprestano ponavljamo ubijanje drugih pojedinaca. U cvijetu mladosti, u punoj eksploziji muškosti, zaključani u ogromnim građevinama u koje ulazimo i izlazimo u određenom vremenu. Konzumiramo, hodamo, budimo se, spavamo, radimo sve i ništa po fiksiranim vremenima. Sve to kako bi naučili da nosimo alate namijenjene da oduzmemo živote drugih ljudi, potpuno nepoznatih za nas. Kako bi nas pripremili da padnemo jednog dana, ubijeni od strane nekog projektila koji dolzi izdaleka. Obučavamo se da umremo, uzrokujemo smrt, sa robotskim alatima u rukama od privilegovanih, moćnih, monopolista. Kada nisi privilegovan, moćan, ne posjeduješ ništa.
I VI OVO ZOVETE ŽIVOTOM?
Nismo sposobni da učimo, volimo ili se osamimo, ili trošimo vrijeme na naše zadovoljstvo. Moramo ostati unutra kada sunce sija i kada cvijeće šalje svoj miris u zrak. Nismo sposobni da se okrenemo prema podnevnom sunc kada puše sjeverni vjetar i pada ledeni snijeg i tuče po prozorskom staklu; niti da krenemo na sjever kada vrućina postane sparna i kada se trava suši u poljima. Uvijek i svugdje se sudaramo sa zakonima, granicama, moralima, konvencijama, pravilima, sudijama, radionicama, zatvorima, barakama, muškarcima i ženama koji štite, održavaju, brane, red stvari koje poništavaju i stoje na putu razvijanja društva i pojedinca. A vi – ljubitelji ‘života’, tamjan-nositelji ‘napretka’, svi vi koji okrećete kotače ovih kolica ‘civilizacije’?
VI OVO ZOVETE ŽIVOTOM?
