Sinkopa je trenutačno smanjenje protoka krvi i moždanih aktivnosti što izaziva naglo i privremeno zamračenje. Posljedice mogu biti nevažne, ograničavjući se na trenutnu nesvjesticu, ali ponekad mogu da budu i gore. U nekim slučajevima, ako prekid dotoka krvi u ljudskom organizmu se prošire izvan određenih granica, nastupa smrt. Od svih, opskurna sinkopa nema identificiran i logičan uzorak – smatra se najopasnijom, jer ne dopušta medicinskim tehničarima da intervenišu.
Funkcionisanje društvenog organizma garantuje cjelini toka. Tok robe, osobe, podataka i energije. Ovi tokovi mogu biti prekinuti zbog raznih uzroka. Tehničkih incidenata, na primjer. Ili krađe materijala. Možda sabotaže. Kada se to dogodi, posljedice se često nevažne. Usluge pate od kratke pauze, izazivajući malo nelagode, lošeg raspoloženja i smetnji. A onda se vraćaju u normalu. Ali, šta se dešava kada se prekid tokova proteže izvan određenih granica? Šta ako se ti prekidi umnože i pređu jedni druge? Roba i osobe koje teku i žure ulicama, ulicama od katrana i čelika. Podaci i protok energije jure kroz kablove, kablove od bakra i plastike. Zadnjih godina nemira – opustošeni po potrebi populacije, prema ambicijama priznanja – usadilo se u glave mnogih da je minimalni uvjet da se ostvari ‘blokada’ veliko masovno djelovanje. Jedan može blokirati kada je sa mnogo drugih (dakle, treba stoga uvjeriti mnogo drugih ljudi…). Ali to nije istina. To nije ništa drugo nego hipoteza usred drugih.
Da bi blokirao ulicu, jednom čovjeku ne treba da okupi stotinu ljudi. Na primjer, prije 10 godina, nekoliko drugova, sa malo sredstava, prisilili su auta u cijeloj dolini da stanu u red. Primjerice, prije nekoliko godina, obični ljetni požar odmah do glavne ulice je napravio zastoj u čitavoj metropoli (to se događa, manje više, u isto vrijeme kada se u istoj metropoli okupi nekoliko desetaka drugova na trgu kako bi protestvovali protiv sudske kazne).
Prekid željeznice je još lakši. Ovo se događa sve više i više u čitavoj Evropi, bilo zbog incidenta ili sa svrhom. Ali je neizbježno. Uz sve one razvodne kutije, skretnice željeznice, semafore, sveprisutne kablove uz pruge u malim kanalima, na milost i nemilost nemara i bijesa, mogućnost da se nešto dogodi postaje gotovo sigurna.
A kablovi? Nisu li oni po čitavoj teritoriji, raspleteni u hiljadama smjerova, ponekad nesumnjivi? Ne nalazite li ih uvijek i svugdje, pored vas, oko vaše glave i pod nogama? Ovdje također vidimo sve te razvodne kutije, prekidače, antene, šahtove i tako dalje, čime se svakodnevno koriste sve vrste strojeva. Dopuštajući dnevnu rutinu.
Dopuštajući svakodnevni život. Čak i onome što je sinonim za virtuelnu stvarnost, internet – treba kablove da bi funkcionisao. Morski kablovi, čak i duboki morski kablovi, ali ipak kablovi, na kraju izlaze na vidjelo na plažama. Poput Jonah, kablova koji povezuju kuće, industrije i institucije (političke, ekonomske i vojne) Izraela sa Evropom. I koji se imaju svoju ‘stanicu za slijetanje’ u Italiji, u Bariju.
Sanjarenje, naravno. Ne treba omalovažavati individualnu maštu koja se proteže i stavlja u službu kolektivne hitnosti. To bi moglo malo prekinuti, a jedan čovjek bi uzeo slobodu koja nije odobrena od strane suverene skupštine. Svakako. Bez imalo sumnje. To je evidentno. Ispričavamo se. Mi smo ovdje završili.
(26.12.2013)
