Pomirite se s tim – vaša politika je dosadna ko kurac.
Vi znate da je to istina. U suprotnom, zašto se svi dodvoravaju kada izgovorite bar jednu riječ? Zašto je sudjelovanje na vašim teoretskim raspravnim sastancima palo na najniže? Zašto se potlačeni radnici nisu pridružili u vašoj borbi za ‘svjetsko oslobođenje’?
Možda ste, nakon godina borbe učenja radnika o njihovom statusu žrtve, došli njih kriviti za stanje? Sigurno žele biti pod kapitalističkim imperijalizmom, u suprotnom bi pokazali svoj interes za političke ciljeve? Zašto se nisu još uvijek pridružili ulančavanju mahagonijskog namještaja, uzvikujući pažljivo planirane slogane i sudjelujući na protestima i obilazeći knjižare? Zašto nisu sjeli i naučili svu potrebnu terminologiju za istinsko razumijevanje ekonomske teorije?
Istina je sljedeća – vaša politika je dosadna ko kurac i u stvarnosti jako nebitna. Oni znaju da su vaši zastarjeli stilovi protesta – vaši marševi, baneri i okupljanja – danas nemoćni da ostave bilo kakve promjene, jer su postali predvidljivi dio status quo. Oni znaju da je vaš post-marksistički žargon odbojan, jer je jezik pukog akademskog spora, a ne oružje za uništeje sistema kontrole. Oni znaju da su vaši unutrašnji sukobi, krhotine grupa i beskrajne svađe o teoriji prolazne i nikada neće moći uticati na bilo kakve promjene u svijetu. Oni znaju da – bez obzira ko je u uredu, koji su zakoni u knjigama, pod kojim “izmom” intelektualci marširaju, sadržaj njihovih života će ostati isti. Oni (mi) znaju da je naša dosada dokaz da ova “politika” nije ključ nijedne stvarne transformacije u životu. Za naše živote je to dovoljno dosadno!
I vi to znate. Za koliko vas je politika odgovornost? Nešto u što se uključujete jer smatrate da bi trebali, kada vam je u srcu milion drugih stvari koje bi radije radili? Vaš volonterski rad – je vaša najveća i omiljena zabava ili to radite iz osjećaja obaveze? Šta mislite, zašto je toliko teško motivirati druge da volontiraju kao i vi? Je li moguće da je, prije svega, to osjećaj krivnje koji vas tjera da ispunite svoju ‘dužnost’ političkim aktivizmom? Možda začinite svoj ‘posao’ pokušavajući (svjesno ili ne) da upadnete u nevolje sa vlastima, budete uhapšeni: ne zato što ćete praktično služiti, već da bi stvari postale uzbudljive i da bi preoteli malo romantike o burnim vremenima daleke prošlosti. Jeste li se ikada osjetili kao da sudjelujete u ritualu, dugogodišnjoj tradiciji protsta, koji stvarno služe za jačanje mainstream položaja? Jeste li ikada potajno čeznuli za bijegom od stagnacije i dosade svoje političke ‘odgovornosti’?
Nije li čudno da vam se niko nije pridružio u vašim političkim naporima? Možda ćete reći da je to težak, nezahvalan posao, ali ga neko mora raditi. Odgovor je – NE!
Vi nam zapravo ne činite nikakve usluge svojom zamornom i dosadnom politikom. U stvari, ne postoji ništa važnije od politike. NE politike američke “demokratije” i zakona za koju je izabran državni zakonodavac da potpisuje iste račune i održava isti sistem. Nijedna politika bilo kojeg lidera ili ideologije ne zahijeva da se žrtvujete za ‘uzrok’. Politika je u našem svakodnevnom životu. Kada odvojite politiku od svakodnevnog iskustva pojedinaca, onda ona postaje irelevantna. Postaje privatna domena bogatih, ugodnih intelektualaca, koji se mogu zamarati sa teoretskim stvarima. Kada se uključite u politiku iz osjećaja obaveze, i napravite političku akciju u tupu odgovornost, a ne uzbudljivu igru koja je vrijedna, tjerate ljude čiji su životi već previše dosadni da bi bili još više dosadni. Kad god od politike napravite beživotnu stvar, neradosnu stvar, strašnu odgovornost, postajete samo teži za ljude, a ne sredstvo za podzianje težine ljudi. I tako uništavate ideju politike za osobe kojima bi ona trebala biti najvažnija. Svako ima udjela, s obzirom na život, da se pita šta želi od života i kako to može da dobije. Ali vi od politike pravite bijednu, samoodnoseću, besmislenu stvar srednje klase – boemsku igru, igru bez značaja u stvarnom životu.
Šta bi trebalo biti politički? Bilo da uživamo u onome što radimo da bi dobili hranu i krov nad glavom. Bilo da se osjećamo da nas naša svakodnevna interakcija sa našim prijateljima, komšijama i kolegama ispunjava. Bilo da imamo priliku živjeti svaki dan onako kako želimo. I “politika” bi se trebala sastojati ne samo od diskusije o tom pitanjima, već i direktnog poboljšanja naših života u neposrednoj sadašnjosti. Djelujući na način koji je sam po sebi uzbudljiv i zabavan. Politička akcija je zamorna, dosadna i tiranska te može samo da produži dosadu, umor i ugnjetavanje. Nema više predvidljivih ritualnih protesta sa kojima se vlast vrlo dobro zna nositi. Nema više protesta koji neće biti uzbudljivi. Nikad se više nećemo žrtvovati za vašu politiku. Za nas same, za sreću u našim životima i životima naših bližnjih – to mora biti naša stvar!
Nakon što politiku učinimo relevantnom i uzbudljivom, ostatak će slijediti. Ali iz dosadne teorijske/ritualizirane politike, ništa vrijedno ne može da uslijedi. Temelj politike mora biti konkretan: mora biti neposredna, jasna svima zašto je vrijedna truda. Kako možemo raditi pozitivne stvari za druge, ako sami ne uživamo u životu?
Možda je vrijeme za novu riječ za “politiku”, jer ste napravili takvu psovku od te riječi. Predstavljamo vam naše zahtjeve, koji ne mogu biti predmet pregovaranja, a moraju biti ispunjeni čim prije – jer nećemo zauvijek živjeti, zar ne?
1. Neka politika bude bitna u svakodnevnom životu!
2. Sve političke aktivosti moraju biti radosne i uzbudljive za svakoga. Ne možete pobjeći od dosade pomoću dosade.
3. Za ostvarivanje prva dva koraka, apsolutno novi politički pristupi i metode moraju da se stvore. Stare metode su zastarjele! Možda nikada nisu ni bile dobre, zato je danas svijet ovakav kakav jeste.
4. Uživajte! Nikada nije bilo opravdanja za dosađivanje … i dosadu!
